Žustro tempirani, napeti i finansijski uspješni First Contact predstavljao je sve što je Paramount mogao poželjeti od jednog Star Trek filma u trenuku kada je isti stigao u kino-dvorane. Bojazan od neuspjeha, sada pošto su svi članovi izvorne serije napustili veliko platno, bila je odagnana. Nova posada se dokazala kao dovoljno privlačnom za ljubitelje Staza u kino-dvoranama. Debi First Contact se preklapao sa samim vrhuncem Zvjezdanih staza, budući da je ovaj uspješni film pratio Deep Space 9 u svojim najboljim trenucima na malim ekranima, a DS9 se te godine pridružila i još jedna serija – Star Trek: Voyager. Hit film u kinima i dvije serije na eteru! Rukovodstvu Paramounta se činilo kao da je na pomolu trenutak u kojem će Zvjezdane staze napustiti uzanu kulturnu nišu i preuzeti vodeće mjesto u popularnoj kulturi. Zbog toga, sljedeći korak je bio zaista logičan.
Insurrection – Sljedeći korak i posrtanje
Paramount je dao zeleno svjetlo za još jedan film sa postavom Nove generacije. Pored toga, studio je odijelio i veću svotu novaca za projekt, s nadom da će film vrlo lako povratiti ulog te ostvariti značajnu zaradu. Franšiza je bila u svom zenitu, a rizik se činio minimalnim. Ipak, s ciljem privlačnenja što šire publike (šire čak i od one koja je učinila First Contact unosnim naslovom) Paramount će Ricku Bermanu i njegovom timu zadati uvjet da tada još uvijek nenaslovljeni Insurrection mora biti vedriji vizuelno i po pitanju tona. Drugim riječima, tjelesni užas Borga i teške scene iz First Contact koje su Braga i Moore umetnuli u svoj scenario, moraju biti elidirani iz novog filma. Shodno tome, Berman će preustrojiti svoj tim za sljedeći film. Finansijski uspjeh, poznavanje ostalih članova postave i radišnost su Jonatanu Frakesu osigurali zadržavanje režiserskog mjesta, ali scenaristički dvojac Moore-Braga je zaobiđen, a scenario je povjeren Michaelu Pilleru, ništa manje vrsnijem poznavatelju Staza. Piller je dugi niz godina na Zvjezdanim stazama radio kao producent, pisac i scenarist, tako da Berman nije morao tražiti pogodniju zamjenu dugo ili daleko izvan kružoka koji je srastao oko Nove generacije.
Piller je primio Paramountov misiv o vedrini k srcu, smjestivši radnju priče na idiličnom planetu čiji žitelji borave harmoničnim životom sa prirodom, oslobođeni bojazni od bolesti i smrti, kako će se ispostaviti, sasvim bukvalno. Površina planeta, naima, prožeta je posebnom vrstom zračenja koja obnavlja vitalne procese u ćelijama osoba koje borave duže vrijeme na planetu, što dovodi do poboljšanja zdravlja, pa i jedne vrste besmrtnosti. Dramatični protuteg premisi čini otkrivanje zavjere da se žitelji tiho uklone sa planeta, čije bi se prirodno zračenje potom moglo iskoristiti od druge strane. Zavjeru razotkrivaju kapetan Picard i posada Enterprisea, nakon što se Data otme kontroli na površini planeta, što je okidač niza događaja koji će dovesti do naslovne pobune oficira Enterprisea protiv Zvjezdane flote i Federacije. Piller će također pokušati uključiti ostatak postave više u priču, ali zadržavajući fokus na Picarda, kome je čak dopisao i romantičnu vezu sa jednom od mještanki.
Umjesto jednog od uobičajenih antagonističkih frakcija, Piller će za potrebe scenarija, zajedno sa Irom Behrom, stvoriti dvije nove vanzemljaske kulture – prirodnjake i ataviste Ba'Kue te tehnološki i izrabljivački nastrojene Son'ae, udaljivši se time sasvim od početne ideje po kojoj bi Romulanci bili antagonisti filma. To će, kako će se ispostaviti, biti ostavljeno za sljedeći nastavak. Dalje, u duhu najboljih epizoda Zvjezdanih staza, radnja i dvije frakcije su lijepo umotana alegorija za procese koje viđamo na Zemlji u 20. i 21. vijeku. Ispod sloja akcijskih scena koje su ponovljene po dezenu iz prethodnog filma, srž filma je moralna debata o miješanju u razvoj drugih kultura, što predstavlja slavna Prva zapovijed. Rasplet filma, veliko otkriće, igra ulogu u konačnom rješenju situacije, koje se svodi, ponovo u duhu Zvjezdanih staza, na apel na savjest i razum, uprkos činjenici da film vrlo nasilno uvodi akciju sa jednim fizičkim obračunom između kapetana Picarda i Ru'afa, vođe Son'aa. Naravno, Picardu akcijskom heroju šaketanje polazi za rukom, Ru'afo biva poražen, a dan biva spašen.
Jednom kada se svi elementi scenarija destiliraju, u materijalu koji je sročio Michael Piller ima dosta DNK Zvjezdanih staza: zavrzlame u vezi Prve zapovijedi, upoznavanje sa novim kulturama, etičnost u teškim vremenima i pronalaženje rješenja koje će zadovoljiti obje strane. Svojedobno, kritika se osvrnula na ove činjenice, ocijenivši Star Trek: Insurrection kao ništa doli dvodjelne epizode proširene do cjelovečernjeg trajanja. Kritika je mlako dočekala film, a publika je ostala podjeljenja. Predani pratitelji serije su pronašli nešto vjerniji film od First Contacta, dok su baš oni ležerniji gledatelji koji su omogućili uspjeh First Contact ostali razočarani. Film je sa proširenim budžetom u iznosu od 70 miliona dolara uspio utržiti manje od 120, naspram odnosa od 45 na 145 miliona koje je First Contact osigurao Paramountu. Stoga, kod publike i kritike mlako dočekani Insurrection ispostavio se kao pravo finansijsko razočarenje za Paramount. Premda nisu bili svjesni toga, Berman i šefovi Paramounta su pretrpjeli tek manji od dva poraza na blagajnama koji će TNG filmski serijal doživjeti.
Nemesis – Skok u ambis
Poslije neuspjeha koji je doživio Insurrection, odluka je bila donijeta da se uvedu promjene u radu. Kao prvo, za razliku od prošla tri filma, između Insurrection i Nemesis će uslijediti izvjesna stanka. Generations, First Contact i Insurrection su redom započinjali svoje snimanje u godinu do 18 mjeseci od premijere prošlog filma, s ciljem izlaska u razmaku od dvije godine. Umjesto dvije, Nemesis će zaigrati cijele četiri godine od premijere Insurrection. Kao drugo, i daleko važnije, Paramount i producent Rick Berman su u toj stanci odlučili osvježiti krv iza kamera te potražiti osobe za popunjavanje ključnih mjesta izvan kružoka ljudi koji su radili na Zvjezdanim stazama prošle dvije decenije. Režisersko mjesto će od Jonathana Frakesa prijeći engleskom režiseru Stuartu Biaru, koji se u tom trenutku bio probio na scenu sa dva akcijska trilera, Executive Decision sa Kurtom Russellom u glavnoj ulozi te US Marshals sa Tommyjem Leejem Jonesom iz 1998.
Da je posrijedi korak u sasvim novom pravcu, pored novog režisera, dalje će označiti i povjeravanje scenarija Johnu Longu, piscu bez prijašnjeg kontakta sa Stazama. Nepune dvije decenije kasnije, lako bi bilo reći da je ovo bio, u najmanju ruku, upitan potez od strane Bermana i ostalih. No, slična stvar se desila dvadeset godina ranije od tog trenutka, kada je Star Trek II: The Wrath of Khan povjeren Nicholasu Meyeru, koji također nije imao izravnog dodira sa Stazama uoči preuzimanja filma. No, Meyer je uradio domaći rad, pregledavši podrobno odabranu selekciju najboljih epizoda izvorne serije dok nije, takoreći, „provalio likove“ i radnju, što će reći da je njegov svježi autorski udio u stvaranju filma ipak imao neku odskočnu dasku u seriji. Iz materijala koji Nemesis predočava gledatelju, teško je izvući isti zaključak sa poslom koji su Biar i Long na četvrtom unosu u TNG filmski serijal.
Star Trek: Nemesis započinje proslavom i zdravicom – svadbenom zdravicom, štaviše. Da, nakon dvadeset godina prekida i pomirenja, kapetan fregate Riker i savjetnica Troi su odlučili da se vjenčaju. Avaj, svadbu prekida potprostorni kominike koji posadu Enterprise obavještava o padu romulanske vlade, koja je smjenjena (i lišena molekularnog integriteta) u vojnom udaru od strane tajnovitog Shinzona, zapovjednika koji se uzdigao iz robolja na blizanskom planetu Remu do kapetanske stolice ubojitog novog broda. Shinzon nudi mir sa Federacijom, što je predobra ponuda za miroljubivu i diplomatski nastrojenu Federaciju da se olako odbije. Stara klingonska poslovica kaže da Romulanci nude ruku prijateljstva kako bi vas lakše gurnuli u zamku, ali Picard i posada kreće na još jednu misiju ne bi li jednom i zasvagda riješili odnose sa starim neprijateljom, bila posrijedi zamka ili ne. Dakako, ispostavlja se da je cijela premisa laž i da Shinzon, koga tumači Tom Hardy na početku svoje karijere filmske zatvorske ptičice, ustvari ima lična posla da raščisti sa kapetanom Picardom.
Vrlo ubrzo nakon uvodne zdravice, Nemesis odustaje od bilo kakvog pokušaja građenja karakternog mosta sa serijom. Umjesto toga, dobijamo prvu od niza slabo opravdanih akcijskih scena, uključujući i sada već slavnu (ili neslavnu, zavisno od gledišta) scenu u kojoj kapetan Picard za volanom terenca juri sumanuto po površini vanezemaljskog svijeta. Ako je vjerovati izjavama članova produkcije, Patrick Stewart je zatražio da se takva scena uključi u film, što i nije iznenađenje. Ipak je riječ o još jednom ne baš suptilnom činu udaljavanja od Picardovog lika u seriji, što je oduvijek bila Stewartova želja. Na poslijetku, Nemesis se okončava svojevrsnim poslovom. Ono je u filmu najmjenjeno kapetanu korvete Dati, ali u isto se lako može uključiti i sam film, ali i filmski serijal. Naime, Nemesis će na budžet od 60 miliona dolara ostvariti zaradu od 67 miliona, što predstavlja potpuni potop na blagajnama. Ovaj put, slamke spasa nije bilo ni od strane kritike, niti od dvije glavne frakcije gledatelja. Ljubitelji serije su kino-dvoranama naišli na akcijski film, ljubitelji akcijskih filmova su naišli na loš akcijski film, a podrobnija analiza radnje bi zabavljala filmskog kritičara danima, ali vjerovatno ne na način koji bi ishodio dobrom ocjenom.
Teško je ocijeniti koliko su toga glumačka postava, tehnička ekipa i Rick Berman bili svjesni, ali zadnja klapa na setu Nemesis bila je u praktičnom smislu i zadnja klapa za cijelu jednu eru Zvjezdanih staza, kako na velikim platnima, tako i na malim ekranima. Neuspjeh filma je uvjerio Paramount da ugasi sljedeći projekt, a postoji utemeljena pretpostavka da je isti neuspjeh doveo i do gašenja zadnjeg Bermanovog TV projekta u univerzumu Staza, Enterprise, čija će treća sezona počivati u sjeni Nemesis, kada će serija biti ugašena i nakratko vraćena na ekrane sljedeće godine prije konačnog gašenja na proljeće 2005.
Zaključak – Signal iz Neutralne zone
Par godina nakon neuspjeha Nemesis i gašenja serije Enterprise, Paramount i sestrinska kompanija CBS će se podijeliti u dva zasebna entiteta. Time će Paramount izgubiti pravo na stvaranje novih Zvjezdanih staza, izuzev putem posebne licence koju će zakupljivati od CBS-a. Kao ishod ovog aranžmana, Paramount će se četiri godine kasnije okrenuti produkcijskoj kući Bad Robot i J. J. Abramsu na rebootovanju filmske franšize. Pod ovim režimom, Star Trek filmska franšiza će se proširiti za tri nova filma, dok će produkcijska kuća bliska Abramsu i Bad Robotu, Secret Hideout, preuzeti i rad na razvijanju TV serija, što će dovesti do Star Trek: Discovery 2017. te do Star Trek: Picard nešto kasnije.
Drugim riječima, era Staza pod vodstvom Ricka Bermana bila se okončala sa Nemesis i zadnjom sezonom za Enterprise. Berman je otišao, ali franšiza se nastavila kretati u pravcu koji je Paramount uvijek imao na umu – dalje od SF-a za uštogljene, načitane „štrebere“ i bliže naučno-fantazijskim akcijskim spektaklima za kojima opće publika, navodno, žeđi. Konačno, ishod je bio isti: nakon Star Trek iz 2009. uslijedila su dva manje uspješna nastavka i potom duga tišina o četvrtom filmu. Diploma iz kvantne mehanike i poznavanje rada na warp poljima nije potrebno za pronalaženje uzroka neuspjesima koje su Staze zaredale u filmskom krilu franšize. Naime, idejni i praktični tvorci Zvjezdanih staza, Gene Roddenberry, Gene Coon i D. C. Fontana, svoje shvaćanje narativa i prenošenja priče i likova su temeljili na knjižvenim i teatralnim primjerima, u kojima drama proističe iz karakternog sukoba, a ne fizičkoga.
Zvjezdane staze nikada nisu imale dobru koreografiju borbi, bilo da je riječ o onoj između brodova, ili na palubama istih ili na površinama planeta. Umjesto toga, fokus epizoda, scenarista koji su ih pisali i režisera koji su ih oživljavali iza kamere, bio je uvijek na dubi likova i prilika u kojima se nalaze. To se moglo vidjeti u izvornoj seriji, pa i u dobrom dijelu šest filmova koji će Kirka, McCoya i Spocka te ostatak posade starog Enterprisea držati u pažnji i mislima trekkieja kroz 70-te i 80-te. Štaviše, ti filmovi i dan-danas uživaju dobar ugled i izazivaju pozitivne reakcije od poklonika serije. Daleko mješovitiju reputaciju drže četiri TNG igrana filma.
Razlika između dva serijala se možda najbolje ogledava u dva glavna lika, dva kapetana na čelu dva Enterprisea. Iz tog kuta, kapetan Kirk ima daleko bolju priču, sa daleko dubljim i značajnijim karakternim lukom. James T. Kirk iz izvorne serije, kao primjer i ponos Zvjezdane flote, u filmovima prerasta u antijunaka koji krši odredbe i naredbe te otima klingonsku grabljivicu kako bi vratio svog najboljeg prijatelja iz smrti. To je vrhunac Kirkovog luka, dok na njegovom daljem kraju, kapetan biva suočen sa trenutkom slabosti iz prošlosti, koji mora gorko okajati prije nego što okonča svoje poslanje.
S druge strane, što se tiče Picarda, posrijedi je sasvim drugačiji proces. Jean-Luc Picard kakvog smo viđali u seriji, ostao je u odjavnoj dvodjelnoj epizodi All Good Things... Tragove ovog lika smo mogli vidjeti u Generations, no od uvodne špice First Contact do odjavne špice za Nemesis, publika je pratila funkcionalno drugačijeg lika. To ne bi bio ogroman problem, da je taj drugi kapetan Picard imao priliku proživjeti jednu pravu epopeju, nalik na onu kapetana Kirka. Umjesto luka, Picardovo putovanje u njegovom filmskom serijalu je uglavnom bilo pravolinijsko. Izuzev scene sa maketama, Picard u TNG filmskom serijalu nije dobio ništa nalik na oproštajnu scenu Spocka i Kirka iz The Wrath of Khan, ili na zadnje davanje kursa na koncu The Undiscovered Country, niti je posada dobila priliku da se cijeli ansambl okupi kao što je to bio slučaj sa The Voyage Home. Star Trek V: The Final Frontier slovi kao najgori film u serijalu sa izvornom posadom, i kao najgori film u franšizi odmah iza Nemesis, ali ništa u TNG filmskom serijalu nije emocionalno rezonantno na istom nivou kao logorovanje Kirka, McCoya i Spocka u američkim Stjenjacima.
Na koncu, ovo je velika slabost četiri TNG filma – u pokušaju osvajanja glavne struje filma i najšire publike, oslanjajući se prvenstveno na akciju i spektakl, likovi i rezonantnost njihovih priča su bili žrtvovani. Što je žalosnije, ovi vidovi su bili žrtvovani radi drugih vrlina filmova koje su, u širem kontekstu, uglavnom osrednje kvalitete.