Piše: Lejla Panjeta
Danas su male šanse da ćemo nešto propustiti na televiziji ako odemo napolje. Imamo slobodu izbora da premotavamo unazad, pauziramo, gledamo kada i kako želimo bilo koji od sadržaja na oltaru zabave u našem intimnom prostoru. Pravila igre nisu se promijenila od 1990-ih, ali kvalitet tehnologije jeste. Također, sadržaj se eksponencijalno kvantificirao. Svega je mnogo više nego što je to bio slučaj u prošlom vijeku.
Boravak kod kuće postao je religiozni čin obožavanja omiljene serije ili filma u udobnosti vlastitog doma uz religioznu predanost gledanju omiljenog programa. Za opis uživanja u serijama koristi se jezik ovisnosti o drogama, a njihova privlačnost okarakterizirana je kao distrakcija ili eskapizam. Imamo slobodu da izaberemo ono što je za nas unaprijed odabrano, zajedno sa slobodom intimnog prostora naše dnevne sobe, a slobodni smo i da se hipnotiziramo bindžovanjem. Slobodu da biramo imamo, ali ne i slobodu izbora.
Kult televizije
Globalizacija i digitalizacija potaknule su danas masovnu profitabilnu industriju TV serija s milionima vjernih ovisnika širom svijeta. Dok su neki narativi univerzalni i arhetipski, drugi predstavljaju jedinstvenost ljudske sudbine u datim okolnostima koja se nalazi u posebnim društvenim i kulturnim sistemima stvarajući vlastitu mitologiju svakodnevnih životnih borbi njenih heroja. Prvi se obično odnosi na američke sapunice i sitcome, dok nacionalne serije, telenovele, insistiraju na svojim kulturološkim narativima, ali ih čine prepoznatljivim koristeći mitološke i arhetipske elemente priče i profila likova. Izraz „kultna TV“ odnosi se na način gledanja i reagiranja na određene emisije. Ovaj kult nije rezerviran samo za energične fanove i promotivne kampanje ili reklamne agencije.
Utjecaj fikcije na stvarnost toliko se proširio da serije postaju predmet parlamentarnih rasprava ili izazivaju otvorene sukobe, dok se u stvarnom životu modeli narativnih serija kopiraju tako da se pojedinac ili grupa identificiraju sa izmišljenim likovima. To nam govori da su ljudi svugdje isti, a njihovi svakodnevni problemi mogu inspirirati dramu za zanimljivu fikciju protkanu arhetipovima (Majka, Ljubavnik, Smrt, Zlo, Vladarica itd.) koji su svuda lako prihvatljivi i emocionalno razumljivi. A serije postaju veoma aktuelne u društvima i kulturama koje su u nekoj vrsti krize.
U samim počecima filmske umjetnosti razlikovala su se dva tipa pokretnih slika. Thomas Alva Edison patentirao je kinetoskop, uređaj koji može snimati i projektirati pokretne slike. Nekoliko godina prije njega prvu kameru i projektor izmislio je Louis Le Prince. Braća Auguste i Luis Lumière, izumitelji kinematografa, snimaju prve snimke voza koji ulazi u stanicu, zalijevanja vrta i radnike koji napuštaju tvornicu. Službenim rođenjem filma smatramo 28. decembar 1895. godine u malom pariskom kafiću, a braću Lumière začetnicima filmskog realizma i dokumentarnog filma. Film mađioničara Georgea Mélièsa iz 1902, koji se bavio filmskim trikovima, postaje osnivač žanra fantazije i fikcije u filmu. Lumière i Méliès tada su stvorili ono što ćemo kasnije nazvati televizijom i filmom. TV vijesti rođene su iz prvih filmskih žurnala, a entuzijazmu pozorišne čarolije pokretnih slika moramo zahvaliti za današnje fantazije na velikom ekranu. David Wark Griffith bit će među prvima koji će uvesti literaturu u pripovijedanje na platnu. Dakle, film svoja izražajna sredstva, a s njima i teorijske postulate, preuzima iz pozorišta i književnosti.
Prva podjela žanrova u pripovijedanju može se pratiti do obrednih obreda i svetih drama, iz kojih su se u staroj Grčkoj rodila dva osnovna žanra: tragedija i komedija. Oba žanra zasnovana su na pričama koje imaju mitološki karakter. Mitologija je danas veoma živa u ritualnom obredu gledanja serija u našoj dnevnoj sobi. Joseph Campbell kaže da sve stare priče žive u nama danas. Pokretne slike kroz kult pasivne voajerističke participacije održavaju mitologije živom na velikom platnu i na flat ekranima.
Melodrama – tragedija sa sretnim završetkom
Serije nisu izum televizije, koja je počela da ih emitira tridesetih godina prošlog vijeka prateći i razvijajući filmski jezik (u smislu: vrste snimanja, uglovi snimanja, pokreti u kadru, pokreti kamere, rezovi, montaža itd.). Potrebu za pričanjem priča u nastavcima treba vratiti do ranih dana razvoja umjetnosti i mitoloških obrazaca koji su objašnjavali lične i društvene odnose s prirodom koja je okruživala pojedinca. Ljudi imaju urođenu potrebu da se izraze i razumiju svijet oko sebe. Praistorijski ljudi okupljali su se oko vatre kako bi igrali igre, prepričavali događaje i pričali priče. Umjesto pametnih telefona, koristili su svoju maštu. Priče ispričane u nastavcima proizašle su iz takvog prvobitnog pripovijedanja.
Mnogi klasični autori poput Dostojevskog, Tolstoja ili Floberta objavljivali su nastavke svojih radova u časopisima. Prva poznata e-knjiga nastala je eksperimentom s inovativnim tehnologijama u epistolarnoj formi romana. Napravio ga je Stephen King. Osim što je uveo prvi meki uvez, Charles Dickens bio je jedan od prvih autora koji je napravio melodramatsku seriju u književnosti kada je namjerno ostavio lik da visi s litice u trećem poglavlju romana “Velika očekivanja“ iz 1860. Roman je štampan u nastavcima u časopisu, a dramaturški alat cliffhanger nazvan je po ovom dramatičnom izumu.
Vrijeme revolucija i okončanja feudalizma u Evropi donijelo je novi žanr, onaj koji prati liniju tragedije, ali sa sretnim završetkom. Ta drama interpolirala je muziku u tragediju i žanr je postao popularan u pozorištu u 18. vijeku u Francuskoj, a kasnije i u Engleskoj. Rođena je majka svih TV sapunica, filmskih muzičkih žanrova i sitcoma – melodrama.
Sapunske opere
Osnova melodramatske priče su sukobi koji se završavaju srećno i zapleti koji su zasnovani na intrigama. Glavna dramaturška intervencija je neizvjesnost, a kraj se događa na vrhuncu priče, nikad ne dostižući rasplet. Radnja se završava bez ishoda, pa je potreban nastavak. Ovi likvidatori raspleta način su da se publika privuče i ostavi željna da sazna šta će se dalje dogoditi. To je snažno podržano hemijskim reakcijama u našem tijelu.
Hemijske tvari kao što su dopamin (žudnja), serotonin (sreća), adrenalin (strah) i endorfini (zadovoljstvo) aktiviraju se dok se konzumiraju dobre priče ili slušaju mitovi oko logorske vatre, čitaju kriminalistički romani ispred kamina ili uživa u omiljenoj seriji ispred oltara u našoj dnevnoj sobi. Industrija zabave bilo koje vrste (bioskop ili zabavni park) dobro je upućena u manipuliranje hormonalnim reakcijama svoje publike. Također, publika razumije da u njihovoj dnevnoj sobi nema stvarne prijetnje, a proživjeti uzbuđenje u priči ili se identificirati s likom iz mita potpuno je sigurno iz naslonjača u udobnoj dnevnoj sobi. Nedostatak luksuza završetka, poricanje ugodne hemijske reakcije u našem tijelu, čini ga još ugodnijim. Cliffhanger privlači publiku još više.
Jedna od tehnika ovladavanja predvidljivošću, ali i neizvjesnošću, jesu cliffhangeri u sapunskim operama (melodramatskim serijalima) koje su se prvi put pojavile na radiju 1930-ih, a kasnije su dostigle vrhunac u popularnim američkim TV emisijama 1950-ih i 1960-ih. Naziv dolazi od specifične vrste reklama koje su uvijek pratile ove emisije. Sapunice su se u početku emitirale u ne prime-time terminu. Ciljana publika bile su domaćice. Reklame proizvoda za čišćenje i higijenu tokom emitiranja pokrivale su troškove proizvodnje serije. Odatle je nastao naziv „sapunica“.
Pogrdne konotacije pojma potječu od ironije riječi „opera“, jer je u ovim serijama svakodnevni život podignut na nivo patosa u antičkom žanru tragedije. Također, postoji jasna razlika između dramske serije i sapunice. Sapunica je proizvod spajanja komercijalnih karakteristika medijske industrije i mitoloških elemenata korištenih u priči serije. Prvobitna funkcija sapunice jeste da pruži reklamnim agencijama masovnu izloženost publici, a u slučaju javne televizije, da opravda pretplatu serije. Sapunica je bila savršen odraz programske politike televizije. Prvobitno su bile orijentirane na unutrašnje porodične drame bogataša šezdesetih godina prošlog vijeka.
U seriji Days of Our Lives (1965 –2023) uvedene su radnje s doktorom kao glavnim likom. Ova serija se i danas emitira (2023. emitirana je 14.560. epizoda). Inovacija koju je uvela ima svoju genealogiju u današnjim serijama koje se bave isključivo medicinskim okruženjima. Sapunice postaju veoma popularne kada se prostrani unutrašnji prostor kuća bogatih ljudi, kao konotacija moći, zamijeni manjim enterijerima (a s njima su uvedeni likovi iz srednje klase) i radnjom koja nije u zatvorenom prostoru u vlasništvu bogataša. Radnja se sada premiješta vani i na radno mjesto.
Autor bestselera i student medicine Michael Crichton 1974. daje ideju za seriju sapunica koja se odvija u bolnici. Učešće Stevena Spielberga u razvoju serije rezultiralo je kasnije širom svijeta popularnom serijom – ER (1994 –2009). U 1990-im serije postaju tehnološki i vizualno naprednije i više orijentirane na dramu i komediju. Pojavljuje se novi žanr sitcoma, kao i serije zasnovane na detektivskoj priči. Ipak, sapunica je prvenstveno bazirana na međusobnim ljudskim odnosima i intrigama. Iako sapunice mogu imati natprirodne elemente, poput gotičke sapunice Dark Shadows (1966 –1971), gdje je glavni lik vampir, postoji suštinska razlika s dramama i horor-serijama kao što je True Blood (2008 –2014). Prva je sapunica po narativnoj strukturi, ali i tehnološkom kvalitetu produkcije. Osnovne karakteristike sapunice su: studijska scenografija, unutrašnje scene, studijsko osvjetljenje, scene koje se završavaju dramatičnom pauzom i krupnim planovima, veličina interijera, specifična televizijska kinematografija što se tiče kompozicije i kadriranja, niži vizuelni kvalitet od igranih filmova i TV mini serija.
Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.