Piše: Lejla Panjeta
Publika se nikad ne umori od priča koje se oslanjaju na arhetipsku mitologiju. Ljudi iz različitih kultura mogu se lako poistovjetiti s pričom ako sadrži osnovne mitološke koncepte. Prema Josephu Campbellu, mit je u odnosu prema sadašnjosti ono što je transcendentno i sveprisutno. Ako se priča bavi elementima zasnovanim na mitologiji, publika će se zakačiti za nju.
TV producenti i filmaši oslanjali su se na dobro strukturirane narative s kojima se ljudi mogu poistovjetiti, ali i iskusiti hemiju estetskog ili katarzičnog doživljaja. Definišući dobro kao lijepo i estetske kvalitete i impulse koji nas tjeraju da uživamo u umjetničkim djelima, Umberto Eco kaže da dobro nije samo nešto što bismo željeli posjedovati, već volimo da se divimo herojskim djelima, postupcima i tragediji nekoga. Ali to ne znači da to isto želimo iskusiti, proživjeti ili imati.
Dobro, ali tuđe dobro, prepoznajemo u estetskom doživljaju i gledamo na to s određenom distancom, s određenom emocijom i bez želje. Identifikacija sa situacijom ili likom rezultira strahom od ishoda u priči. Sigurno ušuškani u našoj dnevnoj sobi, identifikacija se dešava kada je lik napravljen tako da liči na nas, neopravdano pati, a mi osjećamo jake emocije zbog ishoda priče. Ovo je već Aristotel definisao u svojoj „Poetici“ govoreći o pojmu katarze. Estetsko i katarzično aktiviraju se kada mitološka baza priče korespondira s našim duhovnim svijetom, praveći od priča monomitove.
U ovim monomitovima učestvujemo u putovanju heroja sa sigurne udaljenosti na našem kauču. Ako se monomit s arhetipovima relevantnim za zeitgeist odigra ispravno, publika će tražiti više hemijski izazvanog zadovoljstva i postati pobožni vjernik ispred ekrana u dnevnoj sobi. Sapunice su bile majka svih serijskih televizijskih monomitova, otimajući publiku od kinodistributera. Kako je rat između filma i televizije i dominirajućih žanrova serija u 20. vijeku završio u tehnološkom digitalnom miru i otvorio novi front za platforme za streaming videa na zahtjev?
Kratak prikaz rata između filma i televizije
Prvi muzički spot ikada prikazan na servisima emitovanja bio je ranih 1980-ih na MTV-u. Nakon prikazivanja inauguralnog emitovanja slijetanja Apolla 11 na Mjesec, emitovan je muzički spot grupe The Buggles. Tekstovi opisuju nostalgiju za 1960-ima, kada se dogodila velika tehnološka revolucija, a TV u crno-bijeloj, a kasnije u boji, počeo je upadati u naše dnevne sobe. Video Killed a Radio Star (1979) pjesma je o razočarenju modernom tehnologijom. Isto „ubijanje“ dogodilo se s audiokasetama, VHS kasetama, CD-ovima i DVD-ima krajem 20. i početkom 21. vijeka izumom pametnih digitalnih tehnologija. U ovom ubistvu žrtva je bila medijska infrastruktura koja prenosi sadržaj. Stvarni sadržaj filmskog jezika, muzike i narativa nije ubijen, već je znatno poboljšan. Smrt knjige također se nije dogodila, jer e-knjiga nije u potpunosti zauzela tržište. Ljudi i dalje čitaju knjige listajući stranice. I dalje gledaju monomitove u bioskopu i na TV-u. Predviđanja da će radio biti ubijen izumom televizije, ili da će kino umrijeti zbog kablovske televizije, nisu se obistinila.
Vođenje profitabilne zabave u prvoj polovini 20. vijeka bilo je snažno ugroženo zbog publike koja je ostala kod kuće i gledala televiziju koja je bila besplatan oblik zabave. Nakon pronalaska TV-a 1930-ih, kino uzvraća udarac novim formatima, bojama i 3D tehnologijama. Televizija se također ugleda na filmove za korištenje filmskog jezika, a dolazak više od pet besplatnih kanala s procvatom kablovske televizije 1980-ih otvara novi front borbe. Autori su također usavršili nove žanrove i stilove u narativu, što je zadržalo ljude kako u kinu, tako i kod kuće. Televizija se emitovala u analognom NTSC ili PAL sistemu, dok je film sniman i projektovan u najvećoj mogućoj rezoluciji u to vrijeme – na 35mm filmskoj traci. Na kraju je digitalizacija krajem 20. vijeka okončala rat između kina i dnevne sobe.
Kino ili dnevna soba
Televizijska magijska svojstva usko su povezana s postulatima koje je uveo u privatnoj kompaniji John Reith 1922. godine. Tada je utvrđeno da televizija počiva na principima informisanja, obrazovanja i zabave, i tako je rođen British Broadcasting Service. Prvi vlasnici televizijskih studija bili su radioemiteri. Televizija je u prvim godinama bila radio s pokretnim slikama koje su se prodavale kao namještaj (komoda), a osnivali su je sponzori. Hollywood je dobio dostojnog protivnika u industriji zabave u vidu ormara u dnevnoj sobi. Predviđalo se da će kinematografija izumrijeti.
Rat od 1930-ih do 1980-ih između televizije i kina na kraju je završio primirjem, kada su filmski producenti od „zlikovca“ televizije napravili “partnera”. Cinemascope je prilagođen TV formatima. VHS je bio uspješna sestrinska industrija filmova. Dolby Surround i DVD-ovi sve su se više usavršavali u pogledu tehnološke jasnoće slike, formata i dodatnog marketinškog materijala, kao i oglašivača za filmsku industriju i kino.
Izum zaustavljanja, pauziranja, premotavanja i prosljeđivanja, koji je procvjetao 1980-ih, omogućio je da uživanje u omiljenom filmu ili seriji bude intimni, sveti i ugodni osjećaj edutainmenta (obrazovanje i zabava). Osim monomitske narativne strukture i snažnih klasičnih arhetipova priče, ovo je mogao biti ključni element uspjeha serijskih narativa na televiziji, ali i u kinu od 1980-ih do danas.
Kino je spoj YouTubea i pozorišta. Ovo je vrlo pronicljiva ironična rečenica iz satirične BBC-ove mokumentarne serije Cunk on Britain (2018, S:1, E5). Filmski jezik razvio se na platformi pozorišnih komada i teorije književnosti s mitološkim obrascima. Ovaj filmski jezik, usavršen početkom 20. vijeka (krupni plan, paralelna montaža, pokretna kamera, kadriranje, osvjetljenje, uglovi itd.), preselio se na televiziju, a kasnije i na YouTube i sve vrste videokomunikacija i umjetničkih izraza. Televizor u boji i sapunice nisu ubili kino. Koegzistirali su u nadmetanju za pažnju publike, posuđujući jedni od drugih i eksperimentišući s različitim elementima naizmjenično i na kraju zamagljujući razliku između dvaju rivalskih medija. Takav primjer je evidentan u nastavcima blockbuster filmova ili adaptacijama s filma na televiziju. Filmska priča o Indiani Jonesu (1981–2023) prilagođena je seriji od 22 TV filma 1990-ih. Popularna TV serija Star Trek (1966) napravljena je u 13 dugometražnih filmova, a očekuje se produkcija nastavaka. Serija Twin Peaks (1990–1991) kadrirana je, snimana i montirana kao što se radi na filmu, ali uspješno prikazana na televiziji. Njena priča i likovi primjereni su filmskom izražavanju, a uspješno su interpolirani u televizijski medij.
Ljubavnica ili/i žena
Serije su evoluirale u profitabilnu medijsku industriju zasnovanu na filmskom jeziku i dramskoj umjetnosti, ali i zbog zahtjeva tržišta. U dokumentarcu Hollywood: The Rise of Television Series (2005) jedan od autora objašnjava razliku između kina i televizije: TV je kao žena, član porodice. Ona određuje kada jedemo, kada idemo na spavanje, kako planiramo provod, dok je kino ljubavnica za jednu noć.
Televizija je medij snimanja iz krupnog plana, cliffhangera i šala između reklama. Radnja i likovi smješteni su u sam centar našeg doma. TV je pozicioniran u svetosti našeg doma, čineći tako veliki dio naših života i postajući član porodice koji određuje naše živote. Ali naša ovisnost o pokretnim ikonama proces je koji se znatno razlikuje od odlaska u kino. Sličan proces nalazimo i kod vjerskih ikona. Mi ne gledamo bogove. Bogovi nam dolaze i posmatraju nas kroz ikonski oltar. A za TV fenomen naše dnevne sobe proces izgleda ovako: mi ne idemo nigdje, koliko god se činilo da ih gledamo, zapravo je suprotno; ne idete u posjetu, gosti dolaze vama i, kao u posjetama rodbine, postoji samo iluzija kontrole. Imate slobodu izbora kanala, ali ne i slobodu izbora.
Samopozvani likovi čiji su životi na ekranu i van njega ulaze u naše živote putem TV-a. Neki važni, neki manje važni, ali postoje u našoj dnevnoj sobi. Ova pravila je 1990-ih postavila kablovska televizija. Sapunice su postale trećerazredni TV program, a drugi žanrovi serija preuzimaju tron u ovom masovnom mediju. Pravila igre na prijelazu vijeka su se promijenila. Plaćate da vam reklame ne prekidaju narativ i da imate slobodu da birate šta ćete i kada gledati. Glavni emiteri proširili su se na produkcijske kompanije, emitovanje i snimanje filmova u isto vrijeme. Nije pretjerano reći da se najbolje filmsko stvaralaštvo danas radi u SAD-u za serije koje se emituju na platformama na zahtjev publike. Iluziju izbora na ovim platformama, zasnovanim na pretplati, daje uređaj za daljinsko upravljanje, ali ga uklanja dramatični uređaj neizvjesnosti (cliffhanger).
TBC (nastavit će se) je najvažniji dramaturški element serija. Donosi napetost, kao najvažniju karakteristiku pripovijedanja i najvrednije sredstvo za nastavak naracije. To je dramatična konstrukcija koja nas drži zalijepljenima za naše omiljene TV emisije. Šta će se dalje dogoditi? To nije samo pitanje koje naš mozak postavlja već se odražava i na naše tijelo. Napetost i iščekivanje ono su što nas vezuje za serije. Tada vičemo psovke i udaramo daljinskim upravljačem. Pravi razlog zašto to radimo jeste sljedeći: nemamo kontrolu nad alatom za pripovijedanje neizvjesnosti. A on je dizajniran da pojača i drži korak s našom hormonalnom tenzijom dok svjedočimo tuđim sudbinama i herojskim pričama. Šeherezada je spasila život zbog ovog dramatičnog alata naracije. Ali, na našu sreću, ne moramo da čekamo. Možemo samo kliknuti na novu epizodu i dobiti još jedno ugodno rješenje.
Uživanje i sigurnost u istovjetnosti
U svijetu punom nesigurnosti i nestabilnosti, koji se ogleda u vijestima, medijima i internetu, nesigurno ulazimo u bilo šta novo. Prilikom zappinga (surfanja kanala) često se događa da se gledaju samo reklame dok se čeka da se pronađe program po svom ukusu. Radost zabave u serijama daje nam sigurnost u bliskosti. Pozivajući se na naše dobro poznate likove i poznato okruženje, obraćamo se prijateljima s televizije i našim omiljenim serijama koje se mogu pauzirati, pregledavati više puta i raspravljati na društvenim mrežama platformi za streaming. I zato plaćamo da nemamo reklame. Ne moramo trčati do frižidera kao 1980-ih u toku EPP-a. Mi tako imamo kontrolu bogova. Možemo zamrznuti vrijeme pomoću dugmeta za pauzu.
Ironično je što se serije prate zbog naše potrebe za stabilnošću, a sam razlog za uživanje u njima leži u činjenici da ne znamo šta će se dogoditi u TBC epizodi. Ovaj fenomen može se dobro uporediti sa zavisnošću. A budući da izazivaju ovisnost, kao masovni medijski sadržaji sa snažnim mehanizmima identifikacije, serije imaju dubok utjecaj na pojedince, društvo i svakodnevni život.
Popularne serije danas se razlikuju po žanru. Žanrovi serijala preuzeti su iz metodologije filmskog žanra, kao i njihovi narativi, koji potječu iz urođene ljudske potrebe za pričanjem, a prve takve priče koje su zaokupile našu maštu bili su mitovi. Campbellova monomitska struktura dramske priče napravljene sredstvima filmskog jezika uvijek ima dobre šanse da zaokupi pažnju publike. Kao što Šeherezada priča priču svom otmičaru u prahistoriji serijskog narativa, tako to danas radi producent TV serije svojoj opčinjenoj publici.
Govoreći o razlici između ugođaja gledanja TV-a i filma, u dokumentarnom filmu Voir (2021) kaže se sljedeće:
„Dakle, ako želite jedno, samostalno iskustvo koje vam daje definitivan kraj, pogledajte film. Ako želite mnogo malih priča koje se nadovezuju jedna na drugu tokom vremena, pogledajte seriju. Na kraju, ono što je zaista važno jesu priče koje zaokupljaju vašu maštu u bilo kom obliku u kojem se slučajno pojave“.
Gledanje serija, binge watching (serija ili filmova) i interakcija na platformama ili društvenim mrežama (kao i konverzacija u realnom životu) postali su društveno ljepilo koje povezuje ljude ispred svetišta u njihovim dnevnim sobama s istim monomitskim sadržajem omiljene naracije.
Kako kaže Gulliermo del Toro u dokumentarnom filmu Temple of Film: 100 Years of Egiptian Theatre:
„Mi smo životinje koje pričaju priče. Svaki pojam koji postoji, pojam ljubavi, domovine, pripadnosti, svi oni dolaze iz priča. A jedina umjetnost koja obuhvata svako ljudsko iskustvo jeste film.“
Filmsko i televizijsko iskustvo u današnjem digitalnom dobu su transcendentalna duhovna iskustva koja uzdižu estetska i katarzična osjećanja, a pri tome se održavaju na našu dušu. Kroz pomirenje ova dva medija i njihovo međusobno napredovanje u prošlom vijeku, dobili smo vrijedne priče koje nam dolaze u dva oblika, ali nijedan ne umanjuje vrijednost onog drugog. Kino ili dnevna soba? Bitno je da na velikom ili malom ekranu uživamo u monomitovima današnjice.
Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.
