Filmofil objavljuje kritike filmova 11. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala

Piše: Amila Selimović

Kao i svake godine, Pravo Ljudski Film Festival predstavlja nove dokumentarne filmove mladih autora, intrigantnih i aktuelnih tematskih preokupacija i novog, uzbudljivog filmskog jezika. U selekciji Extra Muros gledatelji su imali priliku pogledati osam međusobno vrlo različitih filmova koji se bave imigrantskim i ratnim traumama, borbom za slobodu, dramom ličnog i kolektivnog identiteta, paralelno hrabro propitujući funkciju umjetničkog dokumentarizma i granice vlastitog vizuelnog izraza.

Zayne Akyol

Kurdske revolucionarke

U takmičarskom programu prikazan je film Đulistan, zemlja ruža, uradak Zayne Akyol, kanadske redateljice kurdskog porijekla, rođene u Turskoj. Ovim dokumentarnim filmom ona se vraća u svoju zemlju, među djevojke i žene koje se bore za slobodu i demokratiju, među one koje ne pristaju da u okolnostima rata budu osuđene samo na svakodnevnu borbu za preživljavanje. Film nas uvodi u neobičnu svakodnevnicu ženske brigade koja se bori protiv Daesha, boraca Islamske države, u planinama i pustinjama Kurdistana. Ove ratnice žive nomadski život lišen svih materijalnih, ali i emotivnih veza sa svojim nekadašnjim egzistencijama. Zbog toga je osjetno prisustvo tihe tuge i bolnog sjećanja na majke i sestre koje su morale ostaviti iza sebe, ali ih neće i ne smiju zaboraviti. Ipak nema mjesta egoizmu jer junakinje ove priče znaju da “uvijek moraju biti spremne da žrtvuju sebe zbog drugih” i čvrsto vjeruju da su svojim priključenjem trupama Kurdistanske radničke partije (PKK) postale dijelom revolucije čiji će “eho uskoro odzvanjati cijelim svijetom”. Film je jednostavna i intimna priča o životima žena u “muškom svijetu ratovanja”. One ne vode samo rat protiv političkog neprijatelja, već i protiv surovog ratnika režima koji se plaši svake žene s oružjem, osjećajući iracionalan strah od smrti koja je utjelovljena u ženskom biću; skončavši na taj način, muškarac ne može dosegnuti raj. Upravo taj strah daje nadmoć ovim ženama koje su svjesne da su osuđene na propast i ropstvo ako budu morale živjeti u svijetu koji je za njih omeđen i stegnut u okove patrijarhata i totalitarizma.

Zayne Akyol je željela skrenuti pažnju javnosti na kurdsko pitanje i činjenicu bezdomništva i egzila 40 miliona Kurda koji su konstantno izloženi različitim vidovima diskriminacije i političke manipulacije. Autorica potcrtava da se Kurdistanska radnička partija već 34 godine bori protiv brojnih oblika nepravdi sa kojima se Kurdi susreću, ali je u zapadnim državama, Evropskoj uniji, SAD-u i Kanadi, i dalje okarakterizirana kao teroristička organizacija. “Đulistan, zemlja ruža” otvara važna politička i feministička pitanja kroz intimne portrete i jedinstvene sudbine svojih protagonistica.

Granice moga jezika...

Eloy Domínguez Serén

Nije krava na ledu prvi je dugometražni film Eloya Domingueza Serena koji prati njegovo emigrantsko iskustvo, te prelaženje i prevazilaženje granica koje nisu samo državne, već i jezičke i kulturne. Film je sniman nekoliko godina tokom Eloyovog boravka u Švedskoj. Njegova “švedska” sudbina motivirana je ekonomskim neprilikama u rodnoj Španiji, a time se i nastavlja porodično emigrantsko iskustvo koje je konačno trebalo biti zapečaćeno sa sudbinama njegovih roditelja. Dolaskom u Švedsku Eloy se susreće sa nepoznatom zemljom o kojoj je znao tek poneke opće stvari; fasciniran je pejzažom i prirodom ove hladne sjeverne zemlje, ali veliku barijeru mu predstavlja komplicirani švedski jezik. Film i započinje sa riječima ispisanim na švedskom i uputama o izgovoru i značenju. Koliko je Wittgenstein bio u pravu kada je kazao da su granice moga jezika zapravo granice moga svijeta, Eloy i sam osjeća u onom trenutku u kojem i osnovna komunikacija postaje trenutno nepremostiva prepreka, čak i među kolegama koji se bave istim poslom koji je on radio u porodičnoj firmi u Španiji. Cjelokupno životno iskustvo stjecanja znanja najednom postaje nevažno i marginalno. Čak i minimalne razlike među pojedincima, koji se nalaze u sličnim situacijama i sudbinski su srodni, na različitim stranama svijeta čine se ogromnim, posebno kada se ispriječe jezičke barijere.

Ali komunikacija je esencijalna: i pored toga što sa svojom djevojkom Fathiom govori engleski, Eloy intenzivno uči švedski jezik. Sama naracija filma odraz je njegovog progresa. Početak filma odražava manjak komunikacije, odnosno sredstava komunikacije; gledaocu su vidljivi isključivo titlovi koji otkrivaju zbivanja, da bi u drugom dijelu filma, nakon raskida s Fathiom, Eloy sa izvjesnom dozom samopouzdanja progovorio na švedskom. Sasvim suprotno određenom iskustvenom gledalačkom horizontu, njegovo emigrantsko bivstvovanje neće okončati u trenutku u kojem mu se život čini nepodnošljivo teškim, već se boravak u hladnoj i sada manje stranoj Švedskoj prolongira sve do momenta u kojem će biti sretan i zadovoljan, te će krenuti nazad noseći lijepa sjećanja. Ovo je i svojevrsna privilegija evropskog emigranta koji i kada se vraća u zemlju iz koje je prvobitno morao otići, ipak se vraća kući u kojoj obitava mir i koju ne brane ili napadaju žene i muškarci s puškama.

Manuel Abramovich

Vjesnik iz kosmosa

Preostala dva filma u prvoj polovini programa Extra Muros 11. Pravo Ljudski Film Festivala na različite, ali vrlo interesantne načine, propituju samu formu filmske naracije i redateljski autoritet.

Solar, mladog argentinskog filmskog autora Manuela Abramovicha, idejno je postavljen kao dokumentarni film o Flaviu Cabobiancou, dječaku koji je 1991. godine objavio knjigu “Dolazim sa sunca”, u kojoj sebe predstavlja kao vjesnika iz drugih kosmičkih svjetova. Sada, nakon dvadeset godina, on priprema reizdanje knjige. Film prati sva dešavanja oko pripreme knjige, kao i njegov odnos s majkom i bratom koji su bili direktno uključeni u pisanje i stvaranje medijske senzacije oko desetogodišnjeg dječaka. Nakon godinu snimanja, Flavio nije zadovoljan načinom na koji je predstavljen u filmu i počinje da se bori za autorsku prevlast nad daljim tokom snimanja i razvoja priče. Njegova pozicija se postepeno mijenja i on prestaje biti samim subjektom filma, već počinje i oblikovati priču na osnovu svojih zamisli i ideja. Nakon njegove pobune, priča o dječaku koji “dolazi sa sunca” prelazi u drugi plan, a na površinu izbija zanimljiva i nekada vrlo mučna borba za autorsku poziciju u filmu. Abramovich sam kaže da ovaj film smatra donekle neuspjelim filmom, pričom koju nije uspio ispričati, bar ne na način na koji je htio. “Priča o dječaku koji je za sebe govorio da je drugačiji je postala i priča o mom neuspjehu da snimim svoj prvi dugometražni film”, kazao je u izjavi koja prati film. Upravo je prividni neuspjeh da se snimi jedan klasični dokumentarni film ono što Solar čini zanimljivim i važnim djelom koje daje uvid u kreativni proces stvaranja i nastajanja filma, od njegove prvobitne zamisli pa do konačnog produkta koji je najčešće rezultat samog procesa.

Na sličan način je interesantan i film Aždaja u kamenu Ignasia Duartea, koji eksperimentira s klasičnom formom dokumentarnog filma - intervjuom, na način da sva pitanja koja postavlja svom sagovorniku budu pitanja koja je sagovornik već postavio u svojim djelima. Ovaj film je nastavak Duarteovog rada na programu fikcionalnih razgovora ibero-američkih pisaca. Ovaj put je njegov sagovornik Alberto Laiseca, sedamdesetpetogodišnji argentinski pisac koji pristaje na nova pravila igre, te daje odgovore na pitanja koja je postavljao likovima svojih djela. Cijeli film je snimljen u zatvorenoj, mračnoj prostoriji s kamerom fokusiranom isključivo na pisca koji govori o smrti, ljubavi, strahu, vjeri, bogu, drugim svjetovima, a na pitanje “čemu služi imaginacija”, kaže da ona postoji da bismo bili manje očajni. U zanimljivom otkrivanju pred kamerom Laiseca u jednom trenutku kaže: “Ne brini mnogo, nastavi da piješ pivo i ljubiš svoju djevojku”. Ne znamo da li Laiseca govori iz pozicije pisca ili iz pozicije lika svog djela, što zamagljuje granice između stvarnosti, literature i filma, te otvara nove artističke horizonte.