Piše: Maja Abadžija

Da li ste ikada poželjeli ponovo proživjeti neko drago sjećanje? Biste li drage volje zaronili u nostalgiju ili, svjesni da uvijek pamtimo stvari ljepšima nego što su bile, radije ostajete čvrsto ukotvljeni u sadašnjosti? La Belle Époque ili Lijepo doba, komedija Nicolasa Bedosa prikazana u programu Open Air 25. SFF-a, počiva upravo na pretpostavci da ljepota uspomena može udahnuti novi život ljubavi i obnoviti razumijevanje sadašnjeg trenutka. Film prati vremešni bračni par, Victora (Daniel Auteuil) i Marianne (Fanny Ardant) dok proživljavaju krizne trenutke u braku, ali i viđenju samih sebe; Marianne je uspješna psihologinja i na pragu šeste decenije zavodljiva i puna (i željna) života, no njen muž Victor vječito je mrzovoljan bivši crtač karikatura koji se pomirio s tim da ga je vrijeme pregazilo. Srećemo ih u okruženju više srednje klase, na večeri kod uspješnih, sofisticiranih prijatelja, u prisustvu odraslog sina, uspješnog režisera igranih serija dok svom nimalo impresioniranom ocu pokušava dočarati čime se, zapravo, i na koji to način bavi - jer serije za publiku 21. stoljeća, snimane za internet-platforme, sa priglupim rasističkim šalama i besramnim povlađivanjem publici nešto su što je Victoru potpuno daleko.

Lijepo doba; režija: Nicolas Bedos; uloge: Daniel Auteuil, Fanny Ardant, Guillaume Canet, Doria Tillier; 2019.

IMDb rejting: 8.0/10

Baš kao i virtuelna psihologinja nastala po liku i radu njegove supruge čije usluge koristi nekoliko hiljada korisnika dnevno ili njen VR simulator koji koristi za opuštanje pred spavanje. Victor je nešto drugačija verzija onog dobro poznatog komičkog tipa simpatičnog mrguda koji se svađa s televizorom (samo što ovdje viče na ženin pametni automobil), pomalo zapušten, a neodoljivo iskren, ustvari: savršeno pogodan da ogoli sva licemjerja buržujstva - na zgražanje svoje dotjerane životne saputnice, uglavnom u otmjenom društvu. Priča nas vodi pravo u središte njihovog ocvalog braka. Ono što se možda na početku čini kao svakodnevno koškanje među supružnicima koji su dijelili četiri decenije života (“Već si predugo živ”, reći će Marianne na vrhuncu jedne svađe) ustvari je simptom mnogo dublje krize. Kada mu Marianne spremi torbe i pokaže vrata, posljednje što Victor očekuje jeste da ga spasi omražena tehnologija. A upravo će se to dogoditi.

Naime, da bi ga razvedrio, sin mu uplaćuje “putovanje kroz vrijeme”, ustvari učešće u programu neobične nove kompanije koja oživljava odabrane povijesne periode i nudi klijentu mogućnost da igra poznate povijesne ličnosti. Ova najnovija razbibriga bogatih uključuje programe kao što su večerinka kod Marie Antoanette, druženje sa Hitlerom u ratnom štabu, pijanka s Hemingwayem. Međutim, na Victorov zahtjev će produkcija ostati pomalo zatečena: sve što on želi jeste jedan bistro u Lyonu 1974. godine i da se vrati u doba kada “nije bilo toliko loše biti ja”. Mjesto je to, naime, kada je prvi put ugledao ljubav svog života, samosvjesnu hippie djevojku oštrog jezika. Tu počinje magija.

Stara filmska tema virtuelnih i simuliranih svjetova obično je kodirana u naučnofantastičnom žanru, intonirana dramatski i akciono - kao u popularnim serijama Westworld i Black Mirror, ili, nešto rjeđe, komički, kao u filmu Trumanov show. Ovdje nema ničeg fantastičnog, riječ je samo o vrhunskoj produkciji i ponešto opsesivnom umu režisera Antoinea (Guillaume Canet) koji stoji iza svakog “programa”. Njegova će se ljubavna priča ispreplesti sa Victorovom kada ulogu mlade Marianne preuzme njegova konfliktna bivša djevojka Margot (Doria Tillier). Mnogi vrijedni komički momenti i briljantne replike proizlaze upravo iz ove dvostrukosti ljubavne igre: ponekad će Margot, slušajući glas svog momka-režisera, žustro odbrusiti njemu, zaboravivši da je pred njom Victor, starac koji u njenoj sjajnoj glumi sve više i više prepoznaje djevojku u koju se zaljubio.

Kao i u svakoj pristojnoj farsi i ovdje će doći do ljubavne zbrke: Victor, koliko god svjestan da je žrtva varke, postaje opsjednut glumicom, a Antoine, ljubomoran, dodaje nove i nove slojeve iluzije. U konačnici, svi će se na zadovoljavajući način “obračunati” sa svojim emocijama, a naslovni par će morati da prihvati neumitnost prolaska vremena u kojem, ako smo dovoljno sretni i posvećeni, možemo uloviti još koji trenutak radosti. Takav završetak je u potpunosti katarzičan, koliko god bio predvidiv. Ustvari, u toj predvidivosti se i vidi jasna pripadnost žanru romantične komedije, garancija da će publika biti zadovoljna dok uz smijeh prepoznaje sva njegova opšta mjesta. To nije nužno mana filma, jer on uistinu vješto žonglira sa prepoznatljivim tipovima i situacijama, naročito na planu ritma koji je dinamičan i u potpunosti drži pažnju od početka do kraja, dostižući na momente čak i inovativnost (recimo, u frenetičnoj montaži retrospektivnih trenutaka). Kvalitet dijaloga je također zadovoljavajući, nema lijenih rješenja i smjehovna reakcija je prirodna i laka.

Ustvari, lako je nastaviti niz nabrajanja kvaliteta Bedosovog filma, ali treba reći i da njegova sladunjava nostalgičnost i narativna predvidivost mogu odbiti nešto zahtjevnije gledatelje. Također, to što ne može (ili ne želi?) da promisli transformaciju doživljaja ljubavi posredovane tehnologijom, ili pak opsjednutost nostalgijom savremene komercijalne umjetnosti, također djeluje pomalo razočaravajuće. Međutim, možda treba mudro zaobići onu zamku kritike koja u djelu traži ono čega tamo nema i cijeniti ovaj film zbog onoga što jeste: limunada, blago gorka samo na prvi gutljaj.