Piše: Mirza Skenderagić

Još od samog početka njegovog djelovanja kao filmskog autora, filmovi Quentina Tarantina služe kao dokaz savršenog srazmjera istinske ljubavi i poštovanja prema filmu sa neograničenim poznavanjem filmske tehnike. Svoje filmsko obrazovanje je počeo graditi s 22 godine, kao zaposlenik jedne lokalne videoteke, u kojoj je provodio dane gledajući filmove i diskutujući o njima, dok je ljubav prema pokretnim slikama bila sudbonosno određena mnogo ranije, kada je ime dobio po liku Quintu (Burt Reynolds) iz TV serije Miris baruta (Gunsmoke, 1962 – 1965). Upravo ova dva trenutka su odredila, ne samo životni put Quentina Tarantina kao filmskog režisera, već su ostavila i ogroman utjecaj na njegovu umjetničku viziju, autorstvo i poetiku. Nakon početnih ostvarenja – Psi iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992) i Pakleni šund (Pulp Fiction, 1994) – koji su predstavljali vrhunac američkog nezavisnog filma devedesetih, te niza otvoreno eksploatacijskih filmova – blaxploatation žanr (Jackie Brown, 1997), kung fu filmovi (Kill Bill: Vol 1, 2003, Kill Bill: Vol 2, 2004), klasici jurnjave (Death Proof, 2007), na red dolaze stvarne historijske činjenice kao osnovni tematski okvir Tarantinove fikcije – Prokletnici (Inglourious Basterds, 2009) i Odbjegli Django (Django Unchained, 2013). Tri godine poslije uspješnog spaghetti westerna Odbjegli Django, prilagođenog, ipak, široj filmskoj publici, Tarantino snima svoj najpolitičniji film Mrsku osmorku (The Hateful Eight, 2015), koji bi trebao poslužiti kao reprezentativnija posveta jednom od najvažnijih američkih žanrova – westernu.

Once Upon a Time... in Hollywood; režija: Quentin Tarantino; uloge: Leonardo DiCaprio, Brad Pitt, Margot Robbie; 2019.

IMDb rejting: 8.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 85%

Na repertorau kina širom svijeta, uključujući i ona u BiH, jeste deveto ostvarenje ovoga filmskog autora i njegovo najkompleksnije djelo koje se u svojoj formi, razlikuje od svih prethodnih, u kojem se Tarantino po prvi put odriče svoga najreprezentativnijeg stilskog sredstva – narativa, a koji istovremeno u sebi sadrži parče svakog od njih. Dakle, riječ je o naslovu Bilo jednom... u Hollywoodu, u kojem su glavne uloge ostvarili Leonardo DiCaprio, Brad Pitt i Margot Robbie, dok su one epizodne pripale glumačkim veteranima Kurtu Russellu i Alu Pacinu. Glavni protagonisti ove Tarantinove svojevrsne postmodernističke bajke su Rick Dalton (DiCaprio), bivša televizijska zvijezda western serijala i njegov dugogodišnji dvojnik, kaskader Cliff Booth (Pitt), koji na samrti zlatnog Hollywooda čekaju i završetak vlastitih karijera. Treći lik koji će zatvoriti ovaj narativni krug jeste onaj iz historijske stvarnosti, supruga priznatnog režisera Romana Polanskog, glumica Sharon Tate (Robbie), koja je prva Rickova komšinica, a čiju će sudbinu Tarantino ukrstiti sa spomenutim fikcionalnim dvojcem.

Kompletan narativ serijala je sačinjen od samo dva vikenda, onoga 8. i 9. februara 1969. godine te drugoga s razmakom od šest mjeseci, 8. i 9. augusta i noći kada je sekta „Porodica“ Charlesa Mansona ubila trudnu Sharon Tate i njeno troje prijatelja, nanijevši joj 16 uboda nožem. U prva dva dana u narativnom smislu se neće desiti ništa, neće biti klasičnog Tarantinovog zapleta, a rasplet, kuluminacija i preokret se neće moći ni nagovijestiti. Ipak, ta dva dana će biti prepuna mikro dešavanja koja će opet biti ispunjena detaljima i znakovima, kreiranim filmskim jezikom, tj. formom, a koji će u drugom dijelu, odnosno druga dva dana, postepeno dobijati svoja značenja. Rick će tako vrijeme provoditi na televizijskom setu i u bogatoj kući na adresi Cielo Drive na Beverly Hillsu, gdje će se opijati i preslušavati tekst za te iste serije, a Cliff će jednostavno igrati njegovog dvojnika, ali ne na setu već u stvarnom životu. Vozit će ga na snimanja, opijati se sa njim u kafanama, tješiti ga kada plače zbog sve očiglednijeg propadanja karijere, popravljati mu satelistku antenu i biti njegov jedini istinski prijatelj. Uporedo sa njima, Sharon će uživati u životu i tek sklopljenom braku sa slavnim režiserom Romanom Polanskim, plesati, pjevati, u kući, na zabavama, na ulici. Ustaljenu svakodnevnicu njihovo svijeta, poremetit će djevojka nadimka Pussycat (Margaret Qualley) koju će Cliff konačno „pokupiti“ na putu do svoje prikolice na drugom kraju grada.

Ipak, uskoro će se ispostaviti da je misteriozna Pussycat članica sekte Charlesa Mansona, koja se stacionirala na nekadašnjem filmskom ranču izvan grada. Drugi vikend će započeti s povratkom Ricka iz Italije, gdje je sa Cliffom snimao spaghetti westerne B produkcije, na nagovor novog agenta Marvina Schwarz  (Al Pacino). Pored italijanske supruge, Rick se u Los Angeles vraća i sa konačnom odlukom o prekidu saradnje sa Cliffom. Ipak, njihova oproštajna pijanka će se desiti u istoj noći u kojoj je mlada Sharon ubijena u osmom mjesecu trudnoće, prije punih 50 godina.

Radnju filma smještenu u, za Hollywood prijelomnu, 1969. godinu, otvara crno-bijeli prolog, najave nove epizode popularnog kaubojskog serijala Bounty Law, te intervju na njegovom setu, sa glavnim glumcem Rickom i njegovim kaskaderom Cliffom. „Ako mislite da vidite dvostruko, ne prilagođavajte TV prijemnik, jer u neku ruku i vidite“, kaže televizijski novinar Allen Kincade obraćajući se gledateljima. Dakle, već od ovoga uvoda režiser gledateljima najavljuje da će se u filmu baviti dvostrukom slikom, onom stvarnom i onom imaginarnom, označiteljem i označenim, kaskaderom i glumcem, a koje će u Tarantinom svijetu odvojenom od stvarnosti, zapravo, predstavljati dvije strane filmske slike. Onu ispred i onu iza kino platna, onu izvan filmskog seta i onu na filmskom setu, naravno s spoznajom da su i jedna i druga filmske. Naime, ako je označitelj fizički predmet, primjerice zvuk, slika ili riječ, označeno mentalni koncept o tom predmetu, a znak asocijativna cjelina koja povezuje to dvoje, u Tarantinovom slučaju je označitelj Hollywood kakav poznajemo iz filmova ili medija, označeno Tarantinova perceprija tog Hollywooda, nikad živopisnija i sjajnija (na tragu one u naslovu Boogie Nights iz 1997),a znak je naslov Bilo jednom... u Hollywoodu koji gledatelji dobijaju na kraju.

Ova teza je najočitije potvrđena u sceni kada Margot Robbie kao Sharon Tate odlazi u kino i gleda „svoj“ film, odnosno film sa stvarnom Sharon Tate, i nakon oduševljenja u publici prvi put percepira sebe kao filmsku glumicu. Još jedan znak koji upućuje na dvostruku sliku, odnosno film u filmu, ili preciznije film o filmu, jeste Cliffova vožnja na drugi dio grada, gdje živi sa svojim simpatičnim psom u oronuloj prikolici, tokom koje prođe pored platna otvorenog kina (Drive In), što sa dizanjem kamere iznad, djeluje kao je on prošao kroz samo platno. Ovi odnosi, kino platna i trenutne filmske radnje, kod publike stvara znak kao cjelinu koja povezuje to dvoje, a koji postoje samo u Tarantinovom filmu, u kojem će se konstantno ponavljati pojam „double“ (dupli, dvostruki), a dvostruka slika skrivati u detaljima, prostorima, u odnosima među likovima. Svakako, Tarantino će postepeno i brisati granicu između stvarnih, već snimljenih filmova i radnje u svome filmu, tako što će svoje likove ubacivati u pojedine kultne naslove, kao što je npr. zamjena glavnog glumca u Velikom bijegu (1963) Stevea McQueena, sa Rickom (DiCaprio) koji je navodno, zamalo, kao četvrti izbor, dobio ulogu američkog satnika Virgila „The Cooler King“ Hiltsa.

Taj „prvi“ dvojnik u filmu svakako jeste Cliff čija će definicija postojanja biti mnogo bliža onoj Rickovog imaginarnog prijatelja, odnosno imaginarnog dvojnika ili alterega, koji mu u stvarnom životu pomaže kada upadne u nevolje, nego li onoj njegovog filmskog kaskadera. Jer, osim u početnom razgovoru sa Schwarzom u kojem će on upitati Ricka za Cliffa koji sjedi za šankom pored: „Da li ti je ovo sin?“, niti u jedom drugom Rickovom razgovoru sa trećom osobom, Cliff neće sudjelovati. Nadalje, u pomenutom crno-bijelom prologu, novinar će pitanje: „Koja je uloga kaskadera u filmu?“, upitati Ricka, a ne Cliffa, iako je ovaj također prisutan. Na kraju filma, kada Sharon preko interfona upita Ricka da li su svi u kući dobro, on nabroji sve, osim Cliffa, koji je, zapravo, jedini nastradao. Naravno, ne trebamo niti zaboraviti da je Pitt već jednom igrao imaginarnog prijatelja, u filmu Klub boraca (1999) Davida Finchera, što je svakako njegova najupečatljivija uloga. S druge strane, Rick koji jeste stvarni glumac, djeluje postojano tek na filmskome setu, bilo da vlada igrom, naučenim tekstom ili dok bacačem plamena ubija nacističke neprijatelje. Mimo televizijskog i filmskoga seta, on će biti plačljivi depresivni alkoholičar koji proklinje svoj potraćeni život, te će svoj trenutak slave ostvariti tek u zadnjem dijelu filma, kada će stvarnu osobu, jednu od članica „porodice“ Manson, zapaliti upravo spomenutom filmskom rekvizitom.

Na koncu, za razliku od Tarantinovih prethodnih naslova, Prokletnika i Đanga, u kojima on mijenja historiju, odnosno ubija Hitlera i zaustavlja ropstvo u Americi, u ovome filmu on mijenja stvarnost, odnosno jedan konkretan stvarni događaj koji je obilježio jednu eru u Hollywoodu – ubistvo Sharon Tate i njenih prijatelja. Dakle, kreirajući svoju verziju članova „porodice“ Manson, koji ne predstavljaju ništa više od drogiranih, uplašenih i izgubljenih tinejdžera kojima je mozak ispran od strane samoprozvanog kukavičkog vođe, Tarantino stvara drugačiji ishod ovog stravičnog događaja, uz pitanje: šta bi se desilo da su ovi zaluđeni tinejdžeri slučajno zamijenili adresu i umjesto na vrata Sharon Tate, pokucali na ona iza kojih je snažni kaskader, uvjeren da bi pretukao Bruea Leeja?

Naravno, desilo bi se ono što se dešava u svim Tarantinovim filmova, a to je sveopšti pokolj, sa eksplicitnim nasiljem koje nigdje nije toliko zabavno i duhovito kao u filmskome svijetu poznatom kao: A film by Quentin Tarantino.