Piše: Banjamin Hasić
U talijanskoj tragikomičnoj drami Velika ljepota Paola Sorrentina, ne postoji klasičan zaplet, više je riječ o nizu impresija. Život, ljubav, filozofija i religija su samo neke od tema koje Sorrentino obrađuje na originalan način. U glavnoj ulozi je rediteljev dugogodišnji saradnik Toni Servilo. On tumači Jepa Gambardelu, pisca koji je postao novinar i skoro pa profesionalni posjetilac zabava i koji se, nakon svog 65. rođendana, prisjeća života kakav je živio i onog kakav je mogao da živi. Gambardela posmatra sa hladnom distancom i očiglednom razočaranošću različite ljude koji se kreću po raznim popularnim mjestima, njegujući poroke i iluzije, a ignorišući lične neuspjehe te nalazeći utočište u besmislenom hedonizmu.
Velika ljepota; reditelj: Paolo Sorrentino; uloge: Toni Servillo, Carlo Verdone, Sabrina Ferilli, Carlo Buccirosso, Iaia Forte, Pamela Villoresi, Galatea Ranzi; 2013.
IMDb rejting: 7.7/10
Rotten Tomatoes rejting: 91%
Dobitnik Oscara za najbolji strani film, Velika ljepota se bavi tematikom praznine i potrage za smislom. Sorentino ovoj temi pristupa trojako – sa jedne strane posmatra društvenu prazninu „hiperkapitalističke“ Italije, sa druge proučava vakuum mikrokosmosa Rima dok sa treće pravi studiju unutrašnjeg nemira šezdesetpetogodišnjaka koji prvi put, za svoj rođendan, shvata da je potrošio život plutajući dvjema prethodnih praznina. Ove tri idejne niti se isprepliću kroz čitav film, ostavljajući gledaoca sa slikom jednog svijeta čije se temelji, koliko god estetski zadovoljavajući bili, urušavaju. Velika ljepota je Fellini kakvog zaslužuje Berlusconijeva Italija. Referenca na Fellinijevu Dolce Vitu – putovanje na fontanu Trevi, striptiz, obilazak zgrade u mraku – služe kao podsjetnik na to da sa ta država i taj sloj društva nisu nimalo pomakli od svog robovanja ispraznoj kulturi. Fluidni pokreti kamere, koja na trenutke kao da prkosi zakonima fizike u svom letu, prelijepe kompozicije i razigrane montažne sekvence gledatelju predstavlja 'ušminkani' Rim u kojem su ljudskih figura dio veličanstvenog krajobraza jednog. Zarobljeni su u ljepoti. Sa druge strane, Jep je skoro pa tipični antonionijevski lik, materijalno siguran, egzistencijalno izgubljen i bolno ciničan.
Postoji budistička priča u kojoj dvije mlade ribe plivaju vodom bezbrižno, jednog dana naiđu na stariju ribu koja im kaže 'baš je dobra voda danas' i nastavi plivati, ribice nastave svojim putem sve dok jedna ne upita drugu ' a šta je to voda?'. Jep je starija riba, njegov Rim su mlađe ribe. On, svojim oštrim cinizmom, svima njima ukazuje na laž koju oni religiozno hrane, a samim time maskiraju pravi život. Sorrentino, veliki majstor, koristeći se potpuno filmskim izražajnim sredstvima svoju ideju besprijekorno prenosi gledatelju. On sa ovim djelom, koji je i scenaristički i rediteljski skoro pa savršen, pretenduje za jednog od najboljih živućih režisera.
