Piše: Lejla Panjeta

Kombinirajte Šesto čulo, Memento i klasične tragične ljubavne priče poput Romea i Julije, sa karakterima poput Cathy iz Orkanskih visova ili likovima iz Ljepotice i Zvjeri, na turskom jeziku u melahnoličnom septembarskom okruženju mediteranskog otoka, i dobićete jednu nostalgičnu ljubavnu priču iz 2014. godine u debitanskoj režiji Kerema Derena, pod nazivom Mala septembarska afera (Bi Küçük Eylül Meselesi).

A Little September Affair; reditelj: Kerem Deren; uloge: Engin Akyurek, Farah Zejnep Abdullah, 2014.

IMDb rejting: 7.7/10

Rađen u produkciji Ay Yapima, na čelu sa Keremom Catayem, po scenariju Kerema Derena, poznatijeg kao pisca serija Ezel i 20 minuta, ovaj film zadivljuje smjelošću u pričanju nesvakidašnje ljubavne priče. Zaplet nije neobičan. Radi se o amneziji od koje  nakon saobraćajne nesreće pati glavna junakinja. U glavi joj nedostaje posljednji mjesec dana života – posljednji ljetni mjesec. Pokušavajući otkriti šta njeni prijatelji kriju o tom posljednjem septembru, Eylul (njeno ime na turskom znači septembar) odlazi na otok na kome je provela mjesec dana odmora. Mali pas koga tamo sreće dovodi je do čovjeka koji hoće da je vodi svojoj kući. Tvrdeći da se ona zaljubila u njega, sramežljivi i neugledni umjetnik, crtač komičnih stripova u novinama koje ona voli i lista zbog njegovih ilustracija, iako ne zna da je taj stidljivi čovjek njihov autor, vodi je na putovanje njenim sjećanjima. Dok joj razum i njeni prijatelji govore da se ne upušta u tu avanturu, intuicija i radoznalost vraćaju je mjesec dana unazad.

Nespojivost brutalne ljepote, samouvjerenosti i zloće sa nježnim, strašljivim, stidljivim, neuglednim i zapuštenim umjetničkim duhom izvanredno su odglumili Farah Zeynep Abdullah i Engin Akyurek. Glumačka preobrazba iz Mustafe ili Kerima u serijama Bir Bulut i Fatmagul Sucu ne, u sramežljivog i fobičnog slikara Teka u interpretaciji Engina Akyureka vrijedna je svake pohvale i u rangu sa najboljim glumačkim ostvarenjima u filmskoj umjetnosti. Farah Zeynep Abdullah, poznatija iz serije Kako vrijeme prolazi, izvanrednim transformacijama donosi emocije slojevitosti psihološkog portreta izuzetno složene konstrukcije strahova i ljepotom uslovljene ženske samouvjerenosti.

Mnogo prije nego što Eylul shvati da se u septembru zaljubila u ovog čudaka, publika priču vidi iz njegove perspektive. Ljepotica se poigrava sa njegovim osjećanjima, da bi kasnije pala u zamku čiste, nepatvorene obične ljubavi. „Kraljica brutalne ljubavi, koja voli život, a ne ljude“ kako kaže za sebe, zaljubljuje se u strašilo. A „ružni ljudi čine nevjerovatne stvari kako bi ih lijepi ljudi primjetili“ je replika tog strašila, i ujedno i jedna od glavnih ideja filma. Tek je osoba koji se boji svega, a nema straha. On je ustrašeno strašilo, koje nema straha od ljubavi. Eylul se ne boji života, ali ju je strah svog sopstvenog unutarnjeg ja. Njeno strašilo je ljubav. Iza vidljivog svijeta njegove strašljivosti, a njene neustrašivosti krije se nevidljivi svijet u svojim potpunim suprotnostima. Tek je u tom smislu, u sadašnjosti, njeno drugo ja i simbol njenog unutarnjeg strašila, koje je vodi putem sjećanja kroz dvije perspektive: njenu i njegovu. Kroz sjećanja o ljubavi, koja Eylul treba da pronadje u sebi, kreću se zajedno sa Tekovom sveskom  ispunjenom ilustracijama o njihovoj septembarskoj ljubavi.

Izvrsna je fotografija Gokhana Tiryakija, sa različitim koloritom dvije narativne linije iz sadašnjosti i prošlosti, upotreba kranova i stripovanih crteža, kamere u pokretu, totala koji slave prirodu Mediterana kao da sijaju u septembarskom suncu prošlosti, dok tamni kolorit vjetrovite sadašnjosti nagovještava misteriju i odražava tugu. Montažom unutar kadrova sekvenci, kao i flash-cutovima, na odličan način prati se nelinearna dinamika ove dvije priče. Dramaturškim postupcima iznenađenja i napetosti, priča dobija zaplet trilera, koji će se u epifaniji u potpunosti izmjeniti u odnosu na početak priče iz sadašnjosti. Perspektive prošlosti u koje sumnjamo zapravo se ispostavljaju kao realna sjećanja, dok sadašnjost gubi na realnosti, kada otkrijemo imaginarni svijet glavne junjakinje u koji je nakon amnezije odlutala da bi shvatila šta i kako je izgubila u prošlosti.

Poigravanje sa filmskim vremenom kroz sjećanja glavnih likova izuzetno je dobro rediteljski osmišljeno, no u pažljivijem gledanju ipak je nekonzistentno vodjeno u smislu perspektiva glavnih junaka. Pored realne i perspektive glavne junjakinje u sadašnjosti, postoje i dvije perspektive sjećanja u prošlosti: Eylulina i Tekova. Njegova perspektiva, zbog priče koja se odmotava o prošlosti (a vidimo je iz imaginarnog realnog sadašnjeg vremena), ne bi trebala postojati ili joj se trebao dati drugačiji narativni i filmski oblik. Medjutim, ovaj propust zapravo u raspletu uopšte nije bitan, jer je prošlost ta koja nosi ovu ljubavnu priču i jedina je stvarna, a perspektive dva potpuno različita lika su dovoljne da se pokaže da se sreća može naći u ljubavi koja može spojiti nespojivo. Ako se Tek tretira kao simbol njenog unutarnjeg svijeta i ličnosti koju krije od vanjske verzije sebe, perspektiva u sadašnjosti podvojena je izmedju njenog realnog i njenog bajkovitog svijeta u koji je Tek u realnoj prošlosti pustio Eylul da uđe kako bi pobijedila svoje strahove. Nažalost, ona nije bila hrabra kao što je on bio.

Dvoje ljudi sa različitim strahovima naći će se na pola puta do rješenja svojih različitosti. Jedno u strahu od svega i svih, samo ne od sopstevnih emocija i ljubavi, a drugo u strahu od ljubavi i davanja svojih emocija, a neustrašivo prema vanjskom svijetu. Različitosti i idejni koncept kojim ljubav pobjeđuje strah i razbija predrasude, osnovne su teme i pitanja koja film postavlja. Eylul u tom smislu zasnovana je na liku Cathy, dok Tek, umjesto okrutnosti u koju je začahuren Heathcliff, živi u sopstvenom svijetu svojih crtanih likova i kreativnih napravica. Svoje strahove strašilo će pobijediti zahvaljujući povremenom odsustvu Eyluline zloće i frivolnosti. Samo kada se u poptunosti predala Tekovom svijetu, tj. svom unutrašnjem strašilu, Eylul počinje da uživa u tom svijetu bez telefona, šminke, skupe garderobe i drugih pomagala za koje misli da su joj neophodne, dok u Tekovom svijetu postoji samo sveskica, olovka i trenutak koji treba zapamtiti. I kada se konačno preda Tekovom (i svom) unutarnjem svijetu, ljubavi i emocijama, ugledavši sebe kroz ogledalo u vanjskom svijetu, strah od ljubavi postaje jači od nje i ona  bježi u svoj svijet sigurne vanjštine. Ova emocionalna prevrtljivost uzrokom je kasnije tragedije kao i osnovni razlog njenog gubitka sjećanja o posljednjem septembru.

No, izgleda da rediteljska odluka da skrati scene koje bi mogle u polifonoj montažnoj sekvenci da doprinesu emotivnoj jačini ljubavne priče, zapravo u strahu da ne napravi sladunjavu romansu, nije baš najbolje rješenje. Ovim se razvila dinamičnost trilera i napetost žanra misterije, ali nauštrb ljubavne atmosfere u zapletu. Ipak fotografijom i muzikom nadopunjen je ovakav narativno-rediteljski potez. Muzika Toygar Isiklija, za koju je dobio nagradu Ankara Film Festivala, izvanredno prati emociju filma, strah i ljubav glavnih likova, a atmosferu priče čini nepodnošljivo tužnom i nježnom u isto vrijeme. Tonovi kao da prenose šuštanje mediteranskog vjetra, zvukove mora, rast plodova zemlje i cvrčanje trave pod ljetnim suncem. Veselost, razuzdanost, melanholija i komičnost, uspavanost i životnost, preko muzičkih tema dinamično prate radnju filma.

Mala septembarska afera, kao debitanstski rediteljski uradak iznad je turskih kinematografskih standarda u ovom žanru. S obzirom na scenaristički potencijal i uz  izvanrednu glumu, montažna i fotografska rješenja vremenskih elipsi film je mogao ponuditi mnogo više, no ipak je ostao u okvirima izuzetno dobrog, a ne izuzetno odličnog filma. Oporost i nježnost koji nose ideju filma kroz izvrsnu glumu, fantastičnu fotografiju i muziku, oslikavaju mediteransku atmosferu koja kao da miriše melanholičnim mirisom začinskog bilja. Ova nesvakidašnja ljubavna priča govori o različitostima i predrasudama, koje ljubav, pa čak i zaboravljena i izgubljena u sjećanjima zbog strahova i trauma, može da prevazidje, pobijedi, ali i razori i uništi u tom procesu. Ima nešto neobjašnjivo privlačno u tužnim ljubavnim pričama.

Lejla Panjeta je vanredni profesor iz oblasti filmskih studija, vizuelnih komunikacija i ideologije na Fakultetu umjetnosti i društvenih nauka Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je multimedijalnu režiju i žurnalistiku, magistrirala komunikologiju i doktorirala filmsku propagandu iz oblasti komunikacijskih nauka.