Emma Stone & Ryan Gosling

Piše: Sead Vegara

Romantične priče koje se u Hollywoodu snimaju, u narodu poznatijeg termina “limunada“, gotovo uvijek predstavljaju već milion puta viđenu izlizanu storiju o djevojci i momku koji se sretnu pod simpatičnim okolnostima iz kojih se uz mnogo peripetija izrodi ljubav. “Meetcute“ je originalni holivudski scenaristički izraz za takav susret. Hollywood je rastezao pojam romantičnog u komediji/drami/mjuziklu uz priče o djevojci i momku koji se upoznaju, zavole, pa prekinu, pate jedno za drugim, ili se ne podnose i na kraju završe zajedno, ili su najbolji prijatelji, a ona se udaje, ili... kombinacija ima mali milion i uvijek je sretan završetak. Postoje dakle tzv. obične limunade, gorke, zašećerene i dobro slatke. A zašto nam Hollywood svake godine servira po nekoliko takvih celuloidnih priča? Da bismo nešto naučili iz njih? Ne bih rekao. Doduše, možda poneku repliku i kako flertovati, zavoditi, ali bićemo brutalno iskreni: romantične komedije se snimaju radi onih usamljenih srdaca koja još uvijek nisu našla partnera i koja će nadu i spas, za određeno vrijeme, potražiti baš u gledanju takvih filmova. Popularnost posebno romantičnih komedija proističe iz one osnove potrebe da se nadamo sretnom kraju. I po čemu se onda razlikuje najnoviji film La La Land reditelja Damiena Chazellea od svih tih sladunjavih holivudskih filmova istog obrasca? Prije svega, riječ je o modernom mjuziklu kojeg je Chazelle skrojio suviše savršenim krojem po uzoru na klasike (Singin' in the Rain, između ostalih), ali bez da je težio da da doslovnu posvetu originalnim djelima davno zamrlog žanra već je istrošenu holivudsku formu kao što je mjuzikl predstavio na nov i svjež način.

La La Land; režija: Damien Chazelle; uloge: Emma Stone, Ryan Gosling; 2016.

Chazelle je za filmsku muzičku priču svog prethodnog filma Whiplash (Ritam ludila), pretočio vlastita iskustva muzičara pri tome dodajući na drami i forsiranju ekstrema, i uz svestranu pomoć montažera Toma Crossa i direktorice fotografije Sharone Meir, na izvanredan način uprizorio i vizualizirao muzičku priču protkanu jazzom u tolikoj mjeri da se film jednostavno može smatrati za svojevrsnu jazz kompoziciju. (I sami naslov nosi naziv istoimene jazz numere Hanka Leavya.) U tolikoj mjeri da su pored onih muzičkih čak i dijaloške scene montirane u takvom maniru da odaju muzikalnost pokretnih slika svojstvenu jazzu.

Priča glasi da je upravo oskarovska slava Whiplasha (osvojena tri pozlaćena kipića) donijela Chazelleu priliku da radi na mjuziklu La La Land jer su producenti uvidjeli da je tada još mladi reditelj, još u drugoj deceniji života, kadar proizvesti neopisive pokretne slike u kakve spada remek-djelo La La Land. Riječ je o ljubavnoj priči između aspirirajuće mlade glumice Mie (Emma Stone) i jazz pijaniste Sebastiana (Ryan Gosling) čiji je san otvoriti vlastiti jazz klub, smještenoj u modernom Hollywoodu koja na prelijep način odražava moć umjetnosti.

Režiran sa tolikom pažnjom na svaki sitni detalj, sa u današnjem holivudskom filmu neviđenom posvećenošću za neprocjenjivom autentičnošću (originalnost je nepostojeća, rekao bi Jarmusch) La La Land u svoj svojoj svevelikoj ljepoti “Grada Zvijezda“, grada anđela za kojim svi potajno žude, nevjerovatno je sentimentalan i sanjalački toliko realističan da je jednostavno toliko brutalan (ali u ljepom smislu ako bi to tako moglo da se kaže). Znalački iskonstruisana, napisana, odglumljena i s orkestriranom preciznošću snimljena priča “djevojka upoznaje momka“ u formi mjuzikla u kojem za razliku od klasika žanra pjevanje i ples dolaze totalno spontano, bez pretjeranog forsiranja, već gotovo organski iz zadane sitaucije likovi započnu pjesmu i(li) ples, odaje prije svega ingenioznu scenarističko-rediteljsku zamisao Chazellea koji se prometnuo u najperspektvnijeg mladog holivudskog filmaša.

La La Land je prelijep film koji spada pod onu etiketu “ovaki filmovi se više ne snimaju“ i koji vam vraća nadu u cijelu holivudsku mašineriju za pravljenje (s)nov(c)a. Film koji govori i toliki akcenat stavlja na to da je potrebno sanjati i što je još važnije ne odustajati od svojih snova sjećajući se svakog uspona i pada na putu pri ostvarivanju (ne)dostižnog. A još je Balalašević rekao da ljubav ne pobjeđuje, ali je (zato) nepobjediva.

Gledanje filma La La Land u kojem ćete bez daljnjeg uživati, pod uslovom naravno da je to “vaša šoljica čaja“, predstavlja iskustvo poput slušanja sjajnog singla; znate da je čudesno od trenutka kad počne, a kad završi opet se vraćate na početak jer se zbog toga osjećate mlado i odraslo odjednom, i na licu vam se automatski pojavljuje smiješak.