Piše: Sead Vegara

''Francuski film nikada nije bio 'mašina za uspešno pričanje priča', pa otuda i njegova umetnička originalnost, ali i ekonomska slabost'', citat je iz jedne knjige autora Jacquesa Aumonta i Michela Mariea. Ta tvrdnja, koja se (prvenstveno) odnosi na francuski Novi talas, danas se slobodno može osporiti. Francuzi su oduvijek imali kvalitenih priča, a način na koji francuski sineasti u današnje vrijeme pokušavaju doprijeti do publike se u mnogome izmijenio u odnosu na doba o kojem govore dvojica pomenutih autora.

Imena ljudi; reditelj:Michel Leclerc, uloge: Jacques Gamblin, Sara Forestier; 2010.

IMDb rejting: 7.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 75%

Tada, za vrijeme francuskog Novog talasa su postojala dva izraza za reditelje: autor i realizator. Autor je bio onaj koji sam piše svoje scenarije i snima po njima, dok je realizator onaj koji režira tuđe scenarije. I ti filmovi su zaista imali (i dan danas imaju) umjetničku originalnost. Samo što kod današnje publike naviknute na scene u filmovima sa prevrtanjem kola, ispucavanjem stotina i stotina metaka, proljevanjem hektolitara krvi i reznanjem dijelova tijela, takvi filmovi ne bi bili zanimljivi. Oni istinski kinematografski ovisnici će radi svog opredjeljenja (po)gledati sve do čega mogu doći (što je u današnje vrijeme samo pitanje volje jer još uvijek živimo u društvu u kojem nije zabranjeno ''skidanje'' filmova sa Interneta).

Osobit rediteljski pečat, istančanu i jedinstvenu viziju za uspješno pričanje priča pomoću pokretnih slika je iskazao francuski reditelj Michel Leclerc sa filmom Le nom des gens (Imena ljudi). Scenario za film koji ima genijalnu strukturu, Leclerc je napisao zajedno sa Bayom Kasmi. Dijelom romantična komedija, a u biti sofisticirana burleska o značaju prezimena (glavni junak se preziva Marten što je veoma rašireno prezime u Francuskoj, dok za junakinju često pomisle da je iz Brazila) Le noms des gens posjeduje i neke suštinske francuske opsesije poput nacionalnog identiteta, političke nacionalnosti i burne prošlosti. Prošlosti koja se očituje u događajima sa predacima dvoje glavnih junaka Baye (Sara Forestier) i Arthura (Jacques Gamblin).

Na početku upoznajemo Bayu i Arthura kao djecu i onda preko naracije (njih kao odraslih) saznajemo detalje o prošlosti predaka i njima samima, a zanimljivo rediteljsko / scenarističko rješenje i detalj jeste da će se u nekim scenama sa Bayom i Arthurom kao odraslim pojavljivati i njihove mlađe verzije sa kojim će žustro diskutovati. Film je zaista smiješan i zabavan što mu je, uz pokretanje nekih značajnih pitanja, veoma važna odlika. Glumica Sara Forestier je na fan-tas-ti-čan način odglumila Bayu (osvojila je Cesara za svoju interpretaciju) čiji je seksulani identitet, zasnovan na traumi, objašnjen, ali ne previše. Što je vjerovatno i dobar izbor jer velika snaga filma proizilazi iz šašave romanse između Baye i Arthura, te pomalo daje izgled staromodnih holivudskih screwball komedija.

Francuski film je danas mašina za uspješno pričanje priča te pored svoje umjetničke originalnosti ima i ekonomsku isplativost, da izvrnemo naopačke tvrdnju sa početka teksta.

Objavljeno u magazinu Dani