Piše: Mirza Skenderagić

Iako uvodni telop “Zasnovano na istinitoj priči“ donosi jedan sasvim novi pristup u pripovjedačkim umjetnostima, on se ni u kom slučaju ne može definisati kao autorski postupak sam po sebi, niti u estetskom smislu nužno donosi prednost nekom djelu. Ipak, jasno je da u mnogome utiče na percepciju gledatelja, odnosno da na neki način preporučuje filmsku ili televizijsku priču koja doslovno ili u dijelovima ekranizuje stvarni događaj. Naravno, veliki dio filmova i serija, “zanovanih na istinitom događaju“ nije baš u potpunosti istinit, već stvarnost koristi samo kao inspiraciju za jednu sasvim novu priču, te čak i manipuliše određenim podacima u okviru autorske slobode. Kao primjer koji u izvornom stanju prenosi jedan stvarni događaj jeste novi mini serijal kuće HBO, naslova Ljubav i smrt, rediteljice Lesli Linke Glatter i scenariste Davida E. Kelleya, u potpunosti zasnovan na stvarnoj osobi, supruzi i kućanici u gradiću Texasu, Candy Montgomery, kojoj se početkom 80-ih godina sudilo da je sjekirom ubila suprugu svog ljubavnika, Betty Gore, učiteljicu u srednjoj školi i veliku vjernicu, inače svoju blisku prijateljicu.

Naravno, kao i svaka druga, tako i ova priča ima svoje detalje, koji mijenjaju njen oblik, a koje serija Ljubav i smrt doslovno prenosi na male ekrane, jeste naprimjer da je ubistvo, iako brutalno, s 41. ranom od sjekire, počinjeno iz samoodbrane, te da je afera Candy Montgomery i Allana Gora već bila okončana, što svakako utiče na motiviranost samog zločina. Prošlogodišnja serije Candy kuće Hulu također je bila zasnovana na ovom događaju, a koja je izdvojila jedan detalj, onaj od 13. juna 1980. Tog misterioznog petka 13. na stolu za kojim je Betty sjedila sa Candy netom prije sukoba, pronađene su novine otvorene na stranici sa posterom za film Isijavanje, koji je upravo te godine premijerno prikazan. Serijal Ljubav i smrt ne pokušava odgovore za ovaj zločin pronaći u misteriji niti ga nastoji usložniti određenim vanjskim utjecajem, simbolima horornog, već je u potpunosti baziran na ubistvu kao nesretnom događaju, a potpomognut jedino psihičkom slikom glavne antijunakinje.

Nakon Jessice Biel koja se zaista dobro snalazi u ovakvim radikalnim psihološkim transformacijama, glavna uloga je sada pripala ljupkoj Elizabeth Olsen. Suzdržana izvedba u stvaranju lika zapostavljene domaćice, koja je na životnom putovanju izgubila sebe kao seksualno biće, a koja ne želi više samo da sprema ručak jer se to od nje očekuje, već jer to želi, zadržala je atmosferu u dramskoj realnosti. Odnosno, ludilo koje mora biti prisutno kod lika koji drugo ljudsko biće sjekirom udari 41 put, je u izvedbi Elizabeth Oslen potisnuto negdje duboko i skriveno u hladnokrvnom osmijehu smirenosti, te je predstavljeno tek kao trenutak slabosti, ili kao tačka pucanja, koju će dočekati svaki čovjek na svijetu. Ono što se ipak mora izdvojiti kao mana u razvoju linearnog sižea koji doslovno slijedi fabulu stvarnosti, jeste prevelika posvećenost ljubavnoj aferi Candy i Allana (Jesse Plemons), koja je poprilično neuvjerljivo izgrađena, s obzirom na razliku u fizičkom izgledu glumaca, a uprkos njihovom nastojanju da istu donesu što prirodnije. S druge strane, psihološki razvoj glavnog lika je u potpunosti zapostavljen, te je tek donekle obrađen u posljednoj od ukupno sedam epizoda.

Glavna osobina ovoga serijala jeste da sve karte dramaturški polaže odmah na početku, u prologu u kojem su prikazani obrisi ubistva, sa borbom, udarcima sjekirom, lokvama krvi, te se na taj način jasno poručuje da se ne trebaju očekivati velika iznenađenja, preokreti, narativne egzibicije. I zaista, pravo je čudo, kako ovaj serijal, uprkos ravnoj linearnoj liniji osnovne priče, a zadržavajući se površno na likovima i odnosima, posebno onim između supružnika, te suptilno žanrovski prelazeći iz drame u krimić te na koncu u sudski film, uspijeva zadržati pažnju do samog kraja, sačuvati osjećaj iščekivanja i interesovanje za sudbinu Candy Montgomery. Ipak, u jednom sveopštem kreativnom haosu u kojem trenutno nastaju televizijski serijali, može se zaključiti da Ljubav i smrt jeste suviše obično ostvarenje koje ne donosi apsolutno ništa novoga u televizijski svijet, a istovremeno dolazi kao neophodna promjena i povratak naturalističkom pričanju priča, pokazujući da se ne mora uvijek nastojati prestići stvarnost, već da je nekad sasvim dovoljno samo je doslovno prekopirati.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a