Piše: Sanita Bajramović
Krajem 70-ih imali smo slavne Ralje. Osamdesetih nastavke Ralja. Onda smo se zasitili ajkula i tek povremeno neko od filmadžija bi se zainteresovao za tu tematiku, a rezultati su varirali od solidnih (The Reef) do urnebesno smiješnih (Sharknado). Sa munjevitim razvojem višedimenzionalnih tehnika kino prikazivanja bilo je samo pitanje dana kada će ih se neko ponovo sjetiti, ali ovog puta ne njih dovesti k nama nego nas torpedirati k njima – u okeanske dubine!
Meg: Predator iz dubina; režija: Jon Turteltaub; uloge: Jason Statham, Ruby Rose, Rainn Wilson, Li Bingbing; 2018.
IMDb rejting: 6.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 46%
Jonas Taylor (Jason Statham) morski je spasilac koji je već jednom imao nesreću da se sretne s megalodonom- divovskim morskim psom za kojeg zvanična nauka tvrdi da je izumro prije više miliona godina! Niko mu naravno nije povjerovao, a njega su proglasili PTSP-ovcem i nepouzdanom osobom koja olako žrtvuje živote posade! Nakon nekoliko godina sjete ga se kada naučna ekspedicija nejasnog cilja zapne u pacifičkoj Marijanskoj brazdi – probudivši usput nešto što jako podsjeća na ono o čemu je pričao užasnuti Taylor!
Nabrajati odmah na početku sve smiješne scenarističke propuste bio bi sizifovski posao, tim uzaludniji jer ih većina s 3D naočalama na nosu sigurno nije ni registrovala. Npr. kako je moguće da Taylor koji se već deceniju odao piću, kajanju i ljenčarenju izgleda savršeno zdrav, šarmantan i sposoban spasiti ne jednu, nego i više ekspedicija s dna mora? Dalje, megalodon slabo nalikuje rekonstrukcijama po muzejima, mnogo je sličniji običnoj bijeloj ajkuli koju su predimenzionirali i montirali joj opakije zube. Ako je njegova veličina tako čudovišna da može u jednom zamahu progutati odraslog kita onda bi i veličina broda koji ga proganja na površini trebala biti srazmjerna tome. No, čini se da je on jedva malo veći od plovila na kojemu je Roy Scheider proganjao svoju ajkulu u Raljama. Neki koji se razumiju u morsku biologiju a nisu se dali omesti 3D efektima pitaju se kako je moguće da su flora i fauna s dna Marijanske brazde isti ili slični onoj iz viših slojeva? Pitanja o (skoro) pa Star Trek tehnologiji koja je u posjedu nekih misterioznih bogataša Elon-Musk-tipa bolje je i ne postavljati!
Mnogo iritantnija stvar kod Mega od pobrojanih scenarističko-logičkih začkoljica njegova je krajnja politička korektnost koja štrči poput megalodonovih zuba. Da se niko ne bi našao zakinut kod castinga su ravnomjerno zastupljeni svi Zemljani (Hindusi, Azijati, bijelci, crnci), data je utjeha radničkoj klasi (bogataš je priglup), glavni inženjer je žena i to tetovirana (gender jednakost), ima djece, kućnih ljubimaca, pacifista, ekologa, drugim riječima izbjegnuta je i teoretska mogućnost da se neko uvrijedi i ne kupi kino kartu zbog toga! Naravno, ma koliko svi oni bili jednaki neki su ipak jednakiji pa tako i u Meg prvi pogibaju likovi za koje je s Mjeseca jasno da su nesimpatični i da samo zauzimaju prostor (bucmasti, Japanci koje niko ne voli i ostala smetala). Preživljavaju naravno samo odabrani!
Reditelj Jon Turteltaub uprkos svemu postavio je film kako treba, oslonio se na CGI i šarm glavnih glumaca (Statham/Li Bingbing) i zaplovio hrabro na pučinu. Limitiran scenarističkim bedastoćama i holivudskim zavrzlamama za koje je najmanje odgovoran, izvukao je najviše što se izvući moglo iz nečega što je u startu koncipirano kao potrošan ljetni blockbuster koji će plesati samo jedno ljeto! Eventualno ćemo ga se sjećati kao Stathamovog filma s ajkulama! Shodno svemu izrečenom Meg je uspio film avanturističkog, animal attack podžanra, koji nije dosegao veličinu i umijeće gradnje atmosfere davnog Spielbergovog remek-djela ako su mu intencije ikada i bile takve, ali nas je zabavio, na momente uplašio i odvukao 20.000 milja ispod mora!
