Piše: Nisad Selimović

Beverly Hills 1960. Chevy Impale, trapezi na člancima, pastelne boje, šarene tapete. Petogodišnji dječak se igra u dvorištu i iznenada ulazi u kuću gdje živi. Želio je samo prezalogajiti nešto, ali nalazi mamu na podu zajedno sa Grouchom Marxom, koji mu nije tata, nego komšija od preko puta. Zbunjeni, oboje ustaju, ali kao da ne mare. Kao da je to normalna situacija. Vjerovatno i jeste bila. Opuštene šezdesete. U takvom vremenu i okruženju je odrastao Sam Simon, ko-autor najduže emitovane animirane serije na televiziji ikada, legendarnih Simpsona. Pretprošle nedjelje, na Dan žena, Sam Simon je napustio ovaj svijet i otišao na neko bezbeli bolje mjesto, jer gore od dunjaluka nigdje nije. Iako on sam nije vjerovao u to, i davao je sve od sebe da ovaj svijet, ovako naopak kakav jeste, napravi mnogo boljim – za ljude koji su mu bili blizu i daleko, koje je znao i koji su mu bili potpuni stranci, i za mnogo, mnogo životinja koje je svojim filantropskim radom spasio.

Simon je rođen i odrastao je u Los Angelesu, kroz djetinjstvo koje je uvijek opisivao kao „ugodno“ i „privilegovano“. Otac mu je bio vlasnik male fabrike „ženske trikotaže“, kako bi se to tada zvalo da su živjeli u Velikoj Kladuši a ne na američkom zapadu. Mali Sam je trebao biti advokat, kao i svako dijete kojem su roditelji uspješni poduzetnici – malo da ih vade iz gabule kada osenile, malo da i sami budu uspješni pa da mama i tata mogu uživati u vlastitoj penziji. Ali, mali Sam ih nije bendao ni pet posto. On je tjerao svoje, kako na ulici, tako i u školi. Jednom je izgubio psa, i na vrata mu ga je donio Elvis Presley. Kaže, „tada nije bio nešto“.

Škola je bila posebna priča. Simon nije bio buntovno dijete, samo je furao svoj fazon. Ocjene su mu bile prosječne, ali je bio superioran na časovima likovnog, ili umjetnosti, ili kako god su ih tada zvali u Americi. Crtao je fenomenalno i precizno, kreativno kao da iza sebe ima desetine godina iskustva. Završio je i srednju školu, te je krenuo osvajati fakultet. Na prijemnom na uglednom Stanfordu nije zadovoljio norme, jer je izrezao nekoliko svojih crteža i poslao ih kao aplikaciju. Ipak, uspio se upisati, te je uz nastupe u univerzitetskom košarkaškom timu  nastavio je sa crtanjem. To nije ostalo nezapaženo – počeo je redovno isporučivati kratke stripove za San Francisco Chronicle i San Francisco Examiner.

Htio sam biti uspješan, ali to nisam vidio u stripovima u subotnjim novinama, tako da sam napisao jednu epizodu za seriju "Taxi", i otkupili su je, objašnjava Simon.

Bio je najmlađi i glavni scenarista humoristične serije, na kojoj je radio tri godine, nakon čega je prešao na Shaping Up, još jedan humoristični sitcom u kojem je glavnu ulogu igrao Lesley Nielsen. I onda, 1989. dolazi James L. Brooks i nudi Simonu posao života – pokretanje novog animiranog serijala u kojem će Matt Groening voditi odjel animacije, dok će Simon predvoditi ekipu pisaca. Serija će govoriti o disfunkcionalnoj američkoj porodici iz gradića Springfielda. Sve ostalo je historija. I dan-danas Simpsoni se vrte na nekom od kanala na vašem TV-u, i po svemu sudeći vam izmamljuju osmijeh na lice. Umnogome je to zasluga Simona, koji je osim svakonoćnih priča kreirao i mnoge likove u seriji, kao što je Mr. Burns, Dr. Hibbert, Chief Wiggum, Eddie, Lou…

Rijetko se desi da su svi u sobi prosto sjajni, bilo je vrlo originalno, prisjećao se Simon u jednom od posljednjih intervjua.

Ali, u medijima se sve češće pojavljivala priča oko tenzija između Simona i Groeninga. U knjizi “The Simpsons: An Uncensored, Unauthorized History”, Groening Simona opisuje kao “čovjeka briljantnog humora i jednog od najpametnijih pisaca” s kojima je radio, ali i “neprijatnu i mentalno pomaknutu osobu”.

Naposljetku, taj TV brak je propao. Simon je napustio seriju 1993., nakon što je postigao dogovor koji je imao klauzulu da ne smije biti otkriven, ikada. Ipak, znalo se da će od prava na emitovanje i eksploataciju likova kroz sve vidove „merchandisinga“ Simon dobijati na desetine miliona dolara godišnje. Pitanje je bilo, šta uraditi s tim silnim novcem? Šta drugo no zabaviti se. Iako je dugo radio na drugim televizijskim projektima, Simon je novu zabavu našao u profesionalnom pokeru. Toliko se udubio u svoj novi hobi da je završio na Svjetskom šampionatu, angažiravši bivšeg FBI agenta da ga uči psihologiji pokreta ljudskog tijela. I naravno, perfekcionista kakav je bio – postao je prvak. Kada mu je to dosadilo, okrenuo se boksu. Počeo je trenirati, iako je bio u poznim godinama, i nastupati u teškoj kategoriji na amaterskim turnirima. Upravo kroz vlastiti angažman, došao je i do menadžerskih voda. Dlanom od dlan, već je sjedio u Four Seasonsu na Beverly Hillsu sa Donom Kingom, dogovarajući meč života za svog novog protežea. Satima su se lomili oko finalnog dogovora, dvije tvrdoglave glave, da bi napokon Don King popustio i dogovorio meč. Nekoliko mjeseci kasnije, njegov pulen Wladimir Klitschko izgubio je od pulena Sama Simona, Lamona Brewstera.

Ali, za Simona život nije bio samo zabava i trošenje novca. Nipošto. Ovaj čovjek golemog srca imao je i potpuno drugu stranu, za koju se dugo nije ni znalo. Vedra i samozatajna strana čovjeka po čijem imenu je nazvano jedno od sjedište PETA-e, ogromni japanski ribolovac kojeg je upravo Simon poklonio organizaciji Sea Shepherd koja se aktivno bori sa japanskim ribarima oko izlova delfina i kitova, te fondacija koju je on i osnovao, a koja se brine o napuštenim životinjama uglavnom u Kaliforniji, ali i širom svijeta. Jedan dio iste fondacije obezbjeđuje i tople obroke losanđeleskm beskućnicima. „Osloboditi životinje iz nelegalnih zooloških vrtova i cirkusa“, govorio je Simon o svom ultimativnom cilju. Bila je to utopijska ideja, ali koja dvoljno govori o njegovim životnim stavovima. Zajedno sa Pamelom Anderson, išao je na Aljasku moliti starosjedioce da ne udaraju tuljane toljagama u glavu. Nudio im je milion dolara da prestanu. Spasio je i na desetine grizlija i drugih medvjeda, za koje je blizu Denvera izgradio posebno utočište. Svoj vlastiti novac, stotine miliona dolara, trošio je nemilice kako bi ponudio nadu onima za koje je nada prestala da postoji odavno. Bili oni životinje ili ljudi, za Simona nije bilo iznimke.

Nada je tinjala i za njega. U 2012. doktori su mu dijgnosticirali karcinom koji je bio u terminalnoj fazi i prognozirali su mu od tri do šest mjeseci života. Opušten i vedar, kakav je oduvijek bio, uhvatio se u koštac sa bolešću.

Doktori mi nikad nisu davali lažne nade da će me izliječiti, ali čine vraški dobar posao da mi produže život.

I zaista jesu – tri godine su trebale da ga zlokobni alien savlada iznutra. Kako kažu njegovi najbliži, uvijek se trudio biti pozitivan i svaku svoju rečenicu zaključivao je tipičnim, glasnim smijehom. Širio je osmijehe svuda oko sebe. Bio je talentovan kao Lisa i buntovan kao Bart. Ponekad je želio biti Homer i da ne misli ni o čemu, ali perfekcionista u njemu je funkcionisao kao Waylon Smithers. Na kraju, bio je neuništiv, čak i uprkos bolesti, kao Smithersov gazda, Mr. Burns. Kojeg je Simon i osmislio. Zajebancija sa američkim srednjim staležom bila je kontrateža njegovom filantropizmu u stvarnom životu. Jer, nije važno šta pričaš i propagiraš – djela se zapisuju. A iza Sama Simona ostala je pogolema knjiga...

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje