Piše: Sead Vegara
Šta se desi kada Oscarima ovjenčani scenaristički dvojac Steve Zallian (Schindlerova lista) i Aaron Sorkin (Društvena mreža) udruži snage na adaptaciji bestselera Michaela Lewisa “Moneyball: The Art of Winining in Unfair Game“, knjizi koja govori o metodama Billyja Beanea, generalnog menadžera bejzbol kluba Oakland Athleticsa, pri odabiru igrača za tim? Svakako još jedan scenaristički uradak koji je bio potencjalni kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija. Zbog čega? Način na koji su Zallian i Sorkin adaptirali knjigu, zaokruživši priču o padu i usponu i ponovnom padu Oakland Athleticsa i skrojili karaktere od kojih su, posebno Billy Beane, u interpretaciji Brada Pitta (neko će čak i reći da podsjeća na Roberta Redforda) i Peter Brand (Jonah Hill u svojoj prvoj dramskoj ulozi) ti koji daju osnovu za ravijanje radnje, jeste puni pogodak za jedan neuobičajen bejzbolski film.
Igra pobjednika; režija: Bennet Miller; uloge: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman, Kerris Dorsey; 2011.
IMDb rejting: 7.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 94%
Bejzbol je popularan u rodnoj Americi i Japanu, dok ostatak svijeta ne mari baš puno za tu igru, a filmovi o bejzbolu su obično drame koje romantiziraju taj sport (Babe Ruth, Bull Durham, Field of Dreams) kao jednu od istinskih američkih tvorevina. Umjesto priče o usponu i padu pojedinog igrača Igra pobjednika nam predstavlja priču nekada obećavajućeg igrača, a sada generalnog menadžera kluba Billyja Beana (Pitt) koji je došao u situaciju da zbog malog klupskog budžeta za kupovinu novih igrača pribjegne metodi koja će revolucionizirati dotadašnji način poslovanja u bejzbolu. To će se desiti zahvaljujući mladom diplomiranom ekonomisti sa Yalea Peteru Brandu (Hill u ulozi fikcionalnog lika baziranog na stvarnoj ličnosti –Paulu DePodesti) koji će ukazati Beaneu na greške skauta pri odabiru igrača (izgled, građa, osobenost; u filmu postoji odlična scena u kojoj se skauti dogovaraju o izboru novog igrača gdje povezuju samopouzdanje igrača sa izgledom njegove djevojke). Brand će predstaviti sistem ''sabermetricks'', nastao iz radikalnih ideja bejzbol statističara Billa Jamesa, kojim će ponuditi nove načine analiziranja kvaliteta igrača.
Za sve nas koji nismo upoznati sa tehnikom i pravilima bejzbola ono što je prikazano u filmu daje uvid u pomenuti sistem kroz statističke podatke i dijagrame koji samo bljesnu na platnu praćeni replikama koje objašnjavaju prikazano bez da vas zamaraju i prave konfuziju.
Zaista, film u cjelosti prikazuje bitku čovjeka protiv stoljetnog sistema, slobodno se može nazvati bitkom između Davida i Golijata, u kojoj su likovi, kako glavnih protagonista Billiyja i Branda, tako i sporednih –igrača poput Scotta Hatteberga (Chris Pratt) ili Chad Bredford (Casey Bond) koji su zbog nekog svog defekta ostajali u sjeni sve do trenutka kada im se pružila prilika da zaigraju u velikoj ligi, odlično napisani i odglumljeni. Svakako treba napomenuti da je i preminuli Philip Seymour Hoffman kao trener Art Howe, poprilično neuvjeren u Beanovu metodu, odličan u ulozi u kojoj prikazuje zašto je bio jedan od najboljih karakternih glumca današnjice. Ono što u velikoj mjeri doprinosi karakterizaciji Beanovog lika jeste njegov odnos sa 12-godišnjom kćerkom Casey (Kerris Dorsey) u nekoliko jednostavno lijepih scena (pri kupovini gitare u radnji kada djevojčica svira i pjeva Lenkinu pjesmu “The Show“, njenu zabrinutost za očev posao gdje joj on sa osmjehom na licu govori da ne treba da čita novine, odlazi na internet ili sluša radio, i svakako završna scena u filmu u kojoj se čuje samo njen glas).
Reditelj filma Bennet Miller je iza sebe imao samo jedan igrani film – Capote (glavnu ulogu u filmu o američkom spisatelju Thrumanu Capoteu je odglumio Philip Seymour Hoffman za što je bio nagrađen Oscarom), a režirajući svoj drugi dugometražni igrani film može se primijeti da je sa preciznom režijom i dobrom radu sa glumcima, od kojih su neki i pravi igrači i skauti što u cameou ili u pravoj ulozi, napravio dobar, ako ne i odličan, sportski bejzbolski film.
