Piše: Nino Romić
Obavezno služenje vojnog roka je uglavnom rijetka pojava u razvijenim zemljama Zapada, naročito u tri decenije od pada Berlinskog zida i iščezavanja poretka dva bloka u zamrznutoj, ali neprekidnoj vojnoj eskalaciji. Ipak, izuzetak koji odmah upada u oči jeste geografski najudaljenija i najizolovanija zemlja zapadnog miljea – Izreael, u kojem je vojna služba obavezna za sve građane po punjenju 18 godina života, a odbijanje poziva se smatra nepatriotskim činom i pasivnom izdajom države Izrael. Prigovor savjesti, dakako, nije izraz u društvenom rječniku.
Američki unos u Takmičarski program 3. AJB Doc Film Festivala autorice Molly Stuart prati mladu Izraelku koja je dobila poziv za služenje vojnog roka i sprema se odbiti isti radi prigovora svoje savjesti. Atalya je kćer bivše oficirke izraelskog IDF-a, često smještanog na sami vrh oružanih formacija u svijetu po stručnosti i sposobnosti svog kadra. Postavši punoljetni, Izraelci i Izraelke napuštaju svoje porodice, od kojih mnoge imaju i produženu historiju služenja u vojsci, čiji je glavni zadatak opisan kao održavanje postojanja države Izrael i sigurnosti njenih građana. Potonje je, kako Ne u moje ime predstavlja, kamen spoticanja za Atalyu i ostale prigovarače.
Ono što postaje vrlo očito u svega nekoliko uvodnih kadrova, jeste činjenica da je izraelsko društvo izuzetno militarizovano i to ne samo po pitanju kulture, već i po stalnoj prisutnosti naoružanih vojnika na ulicama. Ipak, Stuart se više posvećuje prvom vidu – uvriježenosti vojne tradicije u izraelskom društvu. Sveprisutnost vojske, bilo da je riječ o kulturi ili prisustvu vojnika na ulicama, služi kao argument za raslojavanje slike Izraela kao primjera napredne demokracije i otvorenog društva na Bliskom istoku.
Ne u moje ime dalje prati Atalyu u njenoj posjeti Zapadnoj obali, koja se ostvaruje putem suradnje sa palestinskom organizacijom čiji je cilj upoznavanje Izraelaca sa realnošću života u palestinskim oblastima. Razlika između Jeruzalema i Jerihona je odmah uočljiva, kao što je i mnjenje dviju strana o uzrocima napetosti i sukoba. No, film donekle optimistično pristupa pojavi mladih ljudi koji pokušavaju raščiniti začarani krug nasilja, pri čemu pridonosi i izraelska organizacija koja okuplja mladiće i djevojke koji se pozivaju na prigovor savjesti. No, s druge strane Ne u moje ime ne bježi ni od predstavljanja realne slike izraelskog društva koje ne gleda blagonaklono na ovu pojavu, u najboljem slučaju, a istoj pristupa čak i reakcionistički u najgorem.
Glas filma je Atalya, čije gledište na svoje društvo i možda najvažniju odluku koju će donijeti uveliko oblikuju pristup filma ka glavnoj materiji. Teme su složene, ponekada i neugodne, ali Ne u moje ime je rijedak pogled u pozadinu dešavanja na koje je većina gledatelja naviknuta promatrati kroz naslove u novinama i kratkim odlomcima u večernjim vijestima, što iziskuje pažnju gledatelja.
Ne u moje ime, kao i svi ostali unosi u programske selekcije 3. AJB Doc Film Festivala, nakon premijere ostaje dostupan virtuelnim posjetiteljima festivala do 16. septembra.
