Piše: Sead Vegara

Odveć poznata činjenica da fudbal predstavlja najvažniju sporednu stvar na svijetu trebala bi imati svoju težinu. U današnje doba, 21. stoljeća, ako ne najvažnija, onda sigurno najprofitabilnija umjetnost jeste ona filmska, a kao takva trebala bi biti u ako ne konstantnoj, onda barem povremenoj vezi sa fudbalom. Ali, fudbal kao sport i film kao umjetnost kroz cijelu svoju historiju baš se i nisu često i uspješno preplitali. Sportski film kao svojevrsni žanr u kinematografiji iznjedrio je mnoštvo filmova koji su postali kultni klasici, poput onih o bokserima (Rocky, Raging Bull), atletičarima (Chariots of Fire), roniocima na dah (The Big Blue), kao i onima od strane publike mnogo voljenim i cijenjenim, koji nemaju neku artističku vrijednost, već jednostavno plijene svojom pojavom (o utrkama auta Days of Thunder, o uličnoj košarci White Man Can't Jump).

Pun pogodak; režija: Taika Waititi; uloge: Michael Fassbender, Oscar Kightley, Will Arnett; 2023.

IMDb rejting: 6.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 44%

Prof . dr. Lejla Panjeta u svojoj knjizi “Potreba za smislom: Mit, manipulacija i film“ napisala je da je film umjetnost za mase, industrija kojom vladaju zakoni tržišta i profita, a engleski fudbalski as Gary Lineker još davno je izrekao čuvenu maksimu: “Fudbal je divna igra u kojoj učestvuju 22 igrača i u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci“. Koliko istine ima u ovome dobro znaju svi ljubitelji filma i najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nijemci u svojim fudbalskim vitrinama imaju četiri pehara sa Svjetskih kupova  i to sa prvenstava 1954. (u Švicarskoj), 1974. (na domaćem terenu), 1990. (u Italiji) i 2014. (u Brazilu).  (Samo jedan pehar manje od Brazilaca.) Hollywood godišnje proizvede nekoliko stotina filmskih ostvarenja od kojih profitira nekoliko desetina milijardi dolara. A da je fudbal kao sport dostojno prikazan na filmskom platnu može posvjedočiti tek nekoliko naslova.

Kao prvi i najoriginalniji jeste ostvarenje Victory (Bijeg u pobjedu, 1981) jednog od najvećih američkih filmskih reditelja, Johna Hustona. Zanimljiv detalj je taj da je jedan od autora priče na osnovu koje je nastao scenarij za film Victory Đorđe Miličević, rodom iz Beograda. Film Victory pripovijeda fiktivnu priču smještenu u okrilje Drugog svjetskog rata o organizovanju fudbalske utakmice između zarobljenih Saveznika u njemačkom logoru za ratne zarobljenike i njemačkih vojnika. Nijemci će sve uraditi kako bi pobijedili, te će umjesto njemačkih vojnika, zarobljeni Saveznici igrati protiv njemačkog nacionalnog tima. I dok njemačka vojna propaganda širi priču o meču koji će se održati na stadionu u okupiranom Parizu, zarobljeni Saveznici će preko Amerikanca zajedno sa francuskim pokretom otpora planirati bijeg svog fudbalskog tima.

John Huston za protagoniste filma je uzeo tri velika i zvučna filmska imena: zvijezdu u usponu Sylvestera Stallonea, Michaela Cainea i Maxa von Sydowa, te tadašnju samu fudbalsku kremu: Bobby Moore, Mike Summerbee – Engleska; Osvaldo Ardiles – Argentina; Kazimierz Deyna – Poljska; Paul Van Himst – Belgija..., predvođenu možda i najboljim fudbalerom svih vremena, Brazilcem Peléom. Naravno, Amerikanci su ti koji pokreću stvari i od velike važnosti su za cijelu operaciju, te je Amerikanac Hatch (Stallone) taj koji će pobjeći iz logora i sa Francuzima organizovati bijeg savezničkog tima, dopustiti da ga uhvate i vrate u isti logor (jer time Nijemci moraju dokazati da je nemoguće pobjeći iz njihovog logora). Koreografija konačne utakmice, djelo je samog Peléa, a njegove famozne škarice (u slow-motionu u pratnji maestralne muzike Billa Contija) za izjednačujući gol, nezaboravna scena koja će vam se sigurno urezati u sjećanje.

Najnoviji film koji tematizira najvažniju sporednu stvar na svijetu baziran je na istinitim događajima, a nosi naziv Next Goal Wins (Pun pogodak, 2023). Istinita priča kao podloga za onu filmsku oduvijek je bila izazov za filmaše, a ovoj je sa dosta humora i samopouzdanja pristupio Novozelanđanin, reditelj i scenarista nagrađen Oscarom (JoJo Rabbit, 2019), Taika Waititi. Ipak, priča ispričana u Waititijevom filmu bazirana je opet na onoj iz istoimenog dokumentarca iz 2014, scenarista i reditelja Mikea Bretta i Stevea Jamisona, a koja pripovijeda istinitu priču o fudbalskom treneru Thomasu Rongenu (Michael Fassbender) koji je “po kazni“ trebao da trenira najlošiju nogometnu momčad na svijetu, nacionalnu reprezentaciju Američke Samoe.

Epitet “najlošije nogometne momčadi na svijetu“, nacionalna selekcija Američke Samoe stekla je nakon najubjedljivijeg poraza u svijetu fudbala; izgubili su utakmicu na Prvenstvu 2001. i to protiv Australije, rezultatom 31 – 0. Rongen biva prisiljen da ih trenira, iako su igrači gori od totalnih amatera, a samog ga proganjaju greške iz prošlosti, zbog kojih se i našao u poziciji u kojoj je sada. Waititi potpisuje scenarij filma zajedno sa Iainom Morrisom, a što se da primijetiti jeste lakoća sa kojom Taika vodi priču, te posebno kako tretira svoje likove. Desiće se tu raznih prokreta, Rongen će odustajati i vraćati se, dok će ekipa vremenom naučiti djelovati kao tim.

I zaista, ima tu i pomalo “klimavih momenata“, poneko loše scenarističko rješenje, sa povremenom “rediteljskom šlampavosti“, ali u konačnici, Next Goal Wins je gotovo pa savršen film za relaksaciju i ugodno poslijepodne.  

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje