Piše: Nino Romić

U svojim najboljim trenucima, ma kako rijetkim, The Ninth Gate (Deveta kapija) odiše atmosferom i dašcima minulog žanra, a u najgorima liči na ekranizaciju lako probavljive i uglavnom zaboravljive beletristike s početka dvadeset i prvog vijeka, po Dan Brown šablonu. Negdje ispod stranica scenarija, gomile filmske trake i pergamenta, leži ideja za puno bolji film od konačnog ishoda. Deveta kapija je u srži detektivski noir film, vremenski izmješten iz sredine dvadesetog vijeka na njegov konac, te izmješten lokacijski iz kriminalnog podzemlja u svijet knjiških antikviteta. Glavni lik je svakako privatni istražitelj, doduše posvećen pronalaženju starih i rijetkih knjiga, a njega prate česti noir tropovi: nepouzdani poslodavac,  femme fatale, saveznik upitne odanosti, te česta spona “nevidljivog neprijatelja” koji baca prepreke na junakovom putu. Bez sumnje, najjači aduti filma su atmosferičnost prve polovice i fotografija Dariusa Khondjija pod režiserskom palicom Romana Polanskog. Kamera poštuje likove mirujući kada treba, te kretajući se sa njima ili oko njih kada je potrebno. Kadrovi su obično komponovani tako da pojednako poštuju likove i prostor u kojem borave. Efekat iskošene stvarnosti je postignut bez korištenja holandskog ugla (eng. dutch angle), poziconiranjem kamere pod blagim uglom naspram likova i pozadine, ili snimanjem iz blago uzdignute perspektive, ostavljajući tako utisak da radnju kao publika pratimo potajice. Daleko od revolucionarnog korištenja tehnike, ali ipak sasvim učinkovito.

IMDb rejting: 6.7/10

Atmosferu dalje gradi muzička podloga, odnosno njeno odsustvo. Većina dijaloga je lišena muzičke pratnje, što oslobađa zvučni prostor za šuškanje papira i prigušeni let glasa između polica punih knjiga. Muzička špica prati prijelazne scene, u vidu dobro ugođenog gudalačkog kvarteta, koji drži za svetu umanjenu kvintu. Deveta kapija je iznenađujuće tih film. Likovi uglavnom razgovaraju tiho, poštujući ono sveto pravilo svih biblioteka, tako da su trenuci kada se neki glasni zvuk (poput pada skele, čupanja lustera iz plafona, naglog paljenja motora nekog vozila...) zaista čuje izuzetno upadni, na dobar način.

Glavnog lika, Deana Corsa, tumači Johnny Depp, koji je u svojoj izvedbi iznenađujuće... zaobuzdan. Kažem iznenađujuće, jer smo kroz zadnjih dvadeset godina navikli očekivati nakeženog luđaka (naslov filma Tima Burtona po vašem izboru) ili križanca čovjeka i bogomolje (Pirates of the Carribean filmovi) od njega. Ovdje je natmuren i ćudljiv, svakako, ali ne i abrazivan kao u svojim nedavnim ulogama. Dean Corso je grabežljivi posrednik u mutnim i moljcima pohođenim vodama trgovine starim knjigama, koji nabija rogove konkurenciji dižući uvis cijene bezvrijednih svezaka u kolekcijama koje pregledava, kako bi izmamio manju cijenu za one sa stvarnom vrijednošću.

Njegovo uspješno preduzetništvo ga dovodi pod patronat čovjeka sa izričito geografskom odrednicom u imenu, Borisa Balkana (Frank Langella). Njegovo predstavljanje je školski primjer građenja lika bez ekspozicijskog opisivanja. Susrećemo ga na predavanju o demonima u srednjovjekovnoj književnosti, a njegovo vladanje tim predmetom dalje učvršćujemo spoznajom da je mecena i poslodavac našeg junaka vlasnik najveće zbirke knjiga i spisa posvećenih Đavolu.

Boris Balkan je nedavno postao vlasnik knjige čiji je koautor, navodno, bio sam Nečastivi (što će reći da nikada ne časti društvo kada se sjedi po kafanama...). Međutim, autentičnost tog sveska je dovedena u pitanje, pa Balkan traži od Corsa da ispita ostala dva primjerka i potvrdi porijeklo njegovog, ili u drugom slučaju, da dođe do orginala na bilo koji način. Corso pristaje, nakon što mu bude predočen ček sa pozamašnim iznosom na njegovo ime.

Zavisno od ugla, već u ovoj sceni možemo vidjeti jedan od problema Devete kapije. Lik Franka Langelle, ako ne i sam glumac, sasvim izbija Deana Corsa (i s tim, Johnnyja Deppa) iz pažnje gledatelja. Boris Balkan svojim stasom, stavom i glasom plijeni pažnju, na način na koji Deppov lik jednostavno ne uspijeva. Balkanova motivacija samo postaje jača kako se radnja razvija, dok Corsova opada s počektom druge polovice filma, te potpuno nestaje nakon vrhunca u dvorcu. Za konačni sukob sa glavnim antagonistom bukvalno ne postoji razlog. Ljepota početnih etapa ovog filma jeste agnoza po pitanju nadnaravnog. Dean Corso je skeptik, u najboljem slučaju, po pitanju “Devet kapija Kraljevstva sjena” i njegovog koautora. Njegova potraga za knjigom je nadahnuta sasvim svjetovnom potrebom da zaradi novac, a možda i nekom prikrivenom, čisto akademskom, željom da prouči tu neslavnu knjigu. Ukratko, on ne mari za Balkanovu agendu. Ovo primjećujemo činjenicom da je zaspao za vrijeme Balkanovog izlaganja o demonima, te u opaskama koje nekoliko puta daje drugim likovima.

Devetoj kapiji, kao noir filmu, nije potrebno nadnaravno da bi radnja imala smisla, sve dok na nju gledamo iz skeptičnog ugla Deana Corsa. Međutim, nadnaravno snažno figurira u drugoj polovici filma, i potrebno je liku Deana Corsa za konačni sukob protangosta i antagonista. Avaj, isti ni u jednoj sceni ne ispunjava karakterni luk koji bi ga naveo na taj okršaj. Popratni antagonist, femme fatal, nudi više motivacije Corsu za sukob, budući da se ona nalazi iza nekoliko pokušaja njegovog ubistva i s time stoji kao stvarna prijetnja po njega. Po okončanju te prijetnje, Corso se može slobodno vratiti svojem životu u New Yorku.

Glavna spona radnje jeste zagonetka predstavljena u crtežima raštrkanim između tri primjerka “Devet kapija Kraljevstva sjena”, po čijem će rješavanju naslovna, Deveta kapija biti otvorena, a velika mudrost i moć podarena onom koji je otvori. Igrom slučaja ili sudbine, Corso svojim djelovanjem se sučeljava sa izazovima predstavljenim u crtežima, što gledatelji s malo više pažnje mogu uočiti rano.

Film se završava sa Corsom koji je riješio konačnu zagonetku, uspinjući se puteljkom prema naslovnoj Devetoj kapiji te velikoj moći i znanju za koje je do maločas držao da su izlike za odjevanje u plašteve i održavanje orgija. Taj Corso je u principu isti čovjek kojeg smo upoznali na početku, a do trenutka kada se opraštamo od njega, nismo otkrili ništa novo o njemu.

Deveta kapija je film s dosta mušica: negativac je zanimljiviji od junaka, scenario pati od neodlučnosti u vezi nadnaravnog i motivacija likova, a koreografija dva fizička obračuna je na trenutke komična. Scene koje nas vode do završetka su zbrkane, pošto nas vraćaju nazad do lokacija koje smo viđali ranije, samo da bi nas dovele ponovo do nesretnog zamka gdje se Kapija nalazi i gdje smo maločas svjedočili srazu junaka i negativca. Kao psihološki triler ili horor, Deveta kapija je slabiji film od Rosemary's Baby, a kao film noir se teško može uporediti sa filmom Chinatown. No, Polanski je režirao te filmove u drugom razdoblju svog stvaralaštva, u drugoj klimi i s drugim suradnicima, pa je pomalo nepošteno izravno uspoređivati te naslove.

Preporuke idu najvećim štovaocima noira, žudnim za bilo čime što će utažiti njihovu žeđ za tim žanrom, ili nekome ko traga za probavljivim trilerom s okultnom tematikom. Osim toga, Deveta kapija se može ugodno smjestiti u donju polovicu vašeg spiska filmova za kišne dane, gdje će čekati svoj čas.