Piše: Maja Abadžija The OA, serija mreže Netflix pripada onom redu začudnih, bizarnih uradaka koji su predodređeni da publiku zbune, a kritiku podijele. Riječ je o trećoj saradnji režisera Zala Batmanglija i glumice Brit Marling koji su i osmislili cijelu priču. Marling je u istoj ulozi (glumica i koscenarist) radila i sa Mikeom Cahillom, a troje pobrojanih, inače dugogodišnji prijatelji iz Georgetowna, dijele ukus za enigmatične filmske uratke pune metafizike koji odišu vanzemaljskom atmosferom i, poigravajući se religijsko-mitološkom motivikom, prodiru duboko u srž ljudske duhovnosti. Bilo da je riječ o minimalističkoj naučnoj fantastici, kao što su Cahillovi filmovi, ili žanrovski nešto fluidniji, no i dalje spekulativno intonirani radovi u režiji Batmanglija - njihove vizije uvijek plijene u pokušaju da uznemire racionalističku predstavu o ustaljenom poretku svijeta.

I serija o kojoj je ovdje riječ dolazi sa istog izvora, gdje se fantastičko i spekulativno zaodijevaju u magiju priče i pričanja. Od jednog do bizarnosti nevjerovatnog fantastičkog detalja koji razara učmalu mehaniku svakodnevnice, razrasta se i buja mreža očekivanja i interpretacija koja u potpunosti sluđuje gledatelja, željnog (logičnog) razrješenja. Kao i u filmovima gdje se pojava duplikata planete Zemlje (Another Earth, 2011), nositeljice poruke iz budućnosti (Sound of My Voice, 2011) ili nevjerovatnog naučnog otkrića (I Origins, 2014), i u seriji imamo sličan postupak: spekulativni test za granice ustaljenog razumijevanja svijeta i vlastitog mjesta u njemu. Na djelu je kompleksna retorička igra u kojoj nikada niste posve sigurni da li pripovjedač govori istinu - glavna junakinja (glumi je Marling) nastupa sa pozicije nepouzdanog pripovjedača i uvijek je otvorena mogućnost da je riječ o vještoj manipulatorki.

Serija počiva na dva paralelna pripovjedna toka, oba iz perspektive junakinje Prairie. Čudesni povratak slijepe djevojke koja je sedam godina ranije nestala pod nerazjašnjenim okolnostima donosi nemir u posve nezanimljiv američki provincijski gradić, i to nakon što njen pokušaj samoubistva skokom s mosta završava na YouTube snimku. No sama nevjerovatnost njenog “spasenja” nije dovoljna, još je teže razjasniti kakvim je to čudom ona - progledala. Scena iz prve epizode u kojoj Prairie u bolnici dočekuje usvojitelje koji njen gubitak nikad nisu preboljeli uistinu je prekrasna, i to zahvaljujući sjajnoj glumi, koja gotovo perfektno isprepliće iznenađenje, radost i zazor svih pred ovim dvostrukim čudom.

Paralelno sa natezanjem sa policijskim istražiteljima, zbunjenim roditeljima i nezajažljivim novinarima i sugrađanima, Prairie sama priča svoju priču. Ona se zapravo “sjeća svega”: života prije usvajanja, djetinjstva u bogatoj ruskoj porodici, oca kojeg progoni mafija i - umiranja. Naime, malena Nina, kako se, sudeći po sjećanju, junakinja zvala, preživjela je iskustvo blisko smrti (near death experience), odnosno kliničku smrt, i to nakon niza “proročkih” snova. Kratki boravak u onostranosti će je u potpunosti odrediti; osim što će se među smrtnike vratiti slijepa, težeći da spozna prirodu svog putovanja na drugu stranu, past će u šake opsesivnog naučnika koji se bavi iskustvima ljudi poput nje, povratnika iz smrti. Tu započinje njena sedmogodišnja pasija, zatočeništvo u društvu troje njoj sličnih nesretnika, gdje će je u podzemnoj laboratoriji prisilno držati naučnik - obožavatelj Thanatosa, s vremena na vrijeme svakoga od njih prinoseći na oltar svom božanstvu ne bi li snimio, izmjerio, odredio mjesto gdje odlaze umrli.

Sve dok četvorka (kasnije i petorka) ne spozna svoju “anđeosku” prirodu i počne tražiti izlaz iz zatočeništva u vanmaterijalnoj stvarnosti, priča uspješno lebdi na krilima misterije, držeći pažnju gledaoca u šaci. Od momenta kada se pojavljuju tzv. pokreti (u originalu: movements), agonalne plesne tačke magijskog značenja i dejstva, mnogi će gledatelj iznervirano i sa zazorom, a vrlo vjerovatno i smijehom, odbaciti da jedan tako šašav motiv ima ključni značaj u priči. Taj tzv. intepretativni ples koji zatočenici uče boraveći “u smrti”, ima pet pokreta koji mogu, primjerice, liječiti bolesne ili oživjeti mrtve (što također, u osobito hipnotičnoj sceni, imamo priliku vidjeti na ekranu). Izvedeni zajedno, sa savršenom “emocijom”, pokreti otvaraju portal u drugu dimenziju. Nazad, u sadašnjosti, gdje pomamna istraga i pretjerana briga prijete da se pretvore u novi zatvor za junakinju, ona okuplja istu takvu petorku, u želji da ih poduči pokretima i tako spasi prijatelje-zatočenike. Vođena snovima, intuicijom ili pukom slučajnošću, u svoj će kružok pozvati troje problematičnih tinejdžera i njihovu osamljenu, nesretnu nastavnicu. Steve je sitni diler droge na granici da bude izbačen iz škole, Buck se bori sa suzbijanjem transseksualnosti, Jesse i Betty preživljavaju gubitak bliskih srodnika. Sve ove oštećene ličnosti sa margine nemaju ništa zajedničko osim što se na čudesan se način “kače” za Prairinu priču, formirajući neraskidive međusobne veze.

Bizarnost motiva je nesporna i možda upravo zbog toga kao gledatelji pristajemo na ambivalentnost, uvijek u prikrajku uma držeći otvorenom mogućnost da je fantastična saga o brutalnom eksperimentu na ljudima i magijskim moćima tek fikcionalni narativ kojim se junakinja bori sa traumom. Na momenat pomišljamo da nije ni važno da li Prairie govori istinu sve dok vidimo da njena uvrnuta storija ima kakvu-takvu “terapeutsku” vrijednost - užitak je vidjeti kako njeno pričanje povezuje i tješi. Istovremeno, toliko pitanja ostaje neodgovoreno da smo posve spremni da prihvatimo i da priča krene ka kosmičkoj odiseji, gdje ćemo pratiti kako vanzemaljska bića razbijaju svoju materijalnu ljušturu i otkrivaju svoju pravu prirodu.

Finale, u kojem se sva složena fantastika sabira da bi opovrgnula samu sebe, prema mišljenju mnogih, oduzima serijalu bar polovinu vrijednosti. Naime, petorka će u suludom preokretu izvesti svoj performans da bi, kada naoružani napadač upada u školu, spriječila potencijalnu tragediju. Umjesto samospoznaje anđela dobili smo - diverziju? Skretanje pažnje da bi se napadač bezbjedno uklonio? Jeftin šok umjesto uvjerljivog dovršetka? Teško je procijeniti, stoga i ne čudi što su mnogi, razočarani finalom, seriju odbacili čak i ako su joj prethodno priznali nekakvu estetsku vrijednost. Jasno, The OA nije nikakav Stranger Things (još jedna Netflixova hit serija sa kojom je (ne)povoljno upoređivana). Jednostavno je previše uvrnuta da bi se svidjela širem krugu gledalaca, pa čak i onima koji, upregnuti nitima misterije, prvu sezonu odgledaju do kraja. Ritualni ples koji diže iz mrtvih, ako ne i sama saga o anđelima i njihovim nebeskim čuvarima, mnogima može oduzeti gledalački elan. Šta preostaje? Žanrovski elementi, koji bi ponekog geeka mogli privezati uz ekran, tanušni su - priča o naučniku koji svoje pokusne kuniće neprekidno ubija i oživljava da bi snimio smrt na traku iz perspektive ozbiljne naučne fantastike je naprosto smiješna.

Ima li onda smisla preporučiti je? Svakako, pripovijedanje drži pažnju, motivi fasciniraju, likovi su uvjerljivi, a naročito naslovna junakinja čija pojava plijeni nezemaljskim magnetizmom. Marling je vanredno talentovana, a ova njena uloga savršeno zaokružuje dijapazon enigmatičkih junakinja koje je kreirala proteklih godina, krhkih i slabih bića koja uspješno nadilaze traumu i stiču duhovnu autonomiju i natprirodnu mudrost. Također, jasno je da iza serije stoji nesporan pripovjedački talenat koji opričava svijet epskih dimenzija, prepun detalja i fino ocrtanih psihologija, sve vrijeme uspješno žonglirajući mogućim rješenjima zagonetke, držeći uvijek sve moguće interpretacije otvorenima. No, konačno, možda baš zbog toga The OA i nije za svakoga - užitak u neodređenosti zahtijeva vrlo tolerantnog gledatelja.