Piše: Nisad Selimović

Svašta možete naći ako si date dovoljno vremena. U potrazi za novim DVD naslovima, na površinu je isplivao jedan ne baš nov, ali apsolutno zanimljiv film. U režiji Wima Wendersa, i skoro u potpunosti snimljen na slikovitoj Siciliji, Palermo Shooting je neobičan i osvješćujući triler, vizuelna maštarija i elaborat na temu života. Wim Wenders, taj njemački vizualistički genije i zaljubljenik u dobru muziku, pohodio je i Cannes 2008. sa ovim filmom, i bio je nominiran za Zlatnu palmu. Izmakla mu je, ali ljubitelji njegovog opusa, i filmova koji se poigravaju sa art segmentom filmske industrije došli su na svoje. Za glavnu ulogu u ovom filmu Wenders je angažovao zemljaka umjetničkog imena Campino. Pravo ime mu je Andreas Frege, i mnogi ga znaju kao lidera punk rock banda Die Toten Hosen. Čovjek je u stvarnom životu pravi buntovnik i nije mu mrsko raditi štošta (kao npr. pojavljivati se u TV serijalima), a u filmu tumači ulogu Finna, umjetničkog fotografa koji je na nekoj nevidljivoj životnoj raskrsnici. On radi i neke značajne projekte koji mu donose visok status u društvu, ali odvaži se i raditi i modno fotografisanje, što je valjda, kako je prikazano u filmu, ispod časti kvalitetnim fotografima.

Palermo Shooting; režija: Wim Wenders; iloge: Campino, Giovanna Mezzogiorno, Dennis Hopper; 2008.

IMDb rejting: 6.2/10

Ni manje ni više, model mu je trudna Milla Jovovich i ona u filmu tumači samu sebe (nepotpisana). Ono što se dešava u Finnovoj glavi je u krajnju ruku čudno, u najkraćem bi se moglo opisati da mu je dodijao život, ali realno ništa mu ne nedostaje. Kao da je umoran od svega. Wenders nam to kazuje kroz njegova besciljna lutanja noćnim klubovima, ispraznim jednonoćnim vezama, i spavanjem na drvetu kada mu ono baš prekipi. Upravo će ga jedno jutro ispod tog istog drveta, uz priču sa gospodinom u fraku koji čuva svoje ovce, jer je “pustio čovjeka kojeg plaća da to radi da malo odspava”, ponukati da ode u Palermo i odmori od svega. Sve bi to bila jedna lijepa i sentimentalna priča o životu i prelijepim fotografijama “najveće luke svijeta”, da nije smrti. Kako i u kojim oblicima se ona pojavljuje – ipak ćete morati pogledati film da bi saznali.

Nijemi posmatrač obojenih Wendersovih slika, može ili zijevati (ukoliko je ljubitelj onoga što na divljem zapadu zovu “film”), ili opušteno uživati. Ono što se sirotom Finnu dešava, možete samo poželjeti, tako da se vrlo lako stavljate u njegovu ulogu, iako ga u bukvalnom smislu proganjaju demoni. Ko ne bi poželio da mu se na javi ukaže Lou Reed i dadne koji savjet kako da uživate u životu? Wim Wenders perfektno manipuliše muzikom, započinjajući i prekidajući je uvijek kada Finn stavi ili izvadi slušalice iz ušiju.

Wim Wenders također predivno manipuliše i vizualima, koristeći kao pogonsko gorivo strast glavnog lika ka fotografiji. Ono što bi nekome ličilo i na patetiku, samo je sjajna upotreba jednog veterana svjetskog glumišta. Osvježenje, dakle, za sva čula. Čak ni upotreba savremene tehnologije, kojoj nekako ne bi trebalo biti mjesto ovdje, Wenders uspijeva koristiti suptilno u filmu, tek u svrhu kvalitetnijeg i jasnijeg pripovijedanja. Palermo Shooting je kao san koji ste mogli sanjati, ili vam ga je neko prepričao. U dahu predočen, u dahu prihvaćen.