Piše: Marko Njegić

Treći film Quentina Tarantina je i njegov ponajveći. A svakako najzreliji ili barem najosobniji. Najpodcjenjeniji također. Rijetki su se zaljubili u Jackie Brown (1997.) na prvi pogled kao što se u filmu u stjuardesu Jackie Brown (Pam Grier) zaljubljuje vlasnik tvrtke za jamčevine Max Cherry (Robert Forster) ugledavši je kako izlazi iz zatvora. Nije to film koji "može izdržati (samo) jedno gledanje", kako bivši kažnjenik Louis (Robert De Niro) kaže za reality show "Chicks With Guns" koji se vrti na televiziji trgovca oružja Ordella Robbieja (Samuel L. Jackson) i naizgled funkcionira kao nekakva Tarantinova samokritika na račun nasilja. Pa ipak, najmanje je gledan i voljen u Tarantinovoj filmografiji. Većina preferira Pakleni šund, Pse iz rezervoara, Kill Bill 1&2, Nemilosrdne gadove, Odbjeglog Djanga, Mrsku osmorku. Jedino možda Otporan na smrt kotira slabije od Jackie Brown.

U vrijeme izlaska Jackie Brown mnogi su očekivali novi Pulp Fiction ili Reservoir Dogs, no Tarantino namjerno nije isporučio takav film, želeći nešto drukčije, a opet prepoznatljivo njegovo. Naime, od 1992. do 1997. svaki drugi (ne samo američki) "indie" krimić ili triler kopirao je "tarantinovski" stil. To je podrazumijevalo (crveno nasilje, crni humor, "cool" šprehe s osebujnim dijalozima/monolozima, popkulturne referencije, razlomljena naracija...). Tarantino nije htio da ispadne kopija kopije, iako je u nekoliko navrata u Jackie Brown, ekranizaciji romana "Rum Punch" Elmorea Leonarda, pokazao tko je izvorni majstor "tarantinovskog" crnohumornog krimića, sočnih "street smart" replika itd.

Ordellova izjava "My ass is maybe dumb but I ain't dumb ass" ("Moja guzica je možda glupa, ali ja nisam glupa guzica") spada među najjače rečenice koje je ikad napisao. Jacksonov lik je citatan kao i u Paklenom šundu, pa će u jednom trenutku (ne)namjerno složiti rimu "Beaumont-brains out", referirajući se na Beaumonta Livingstona (Chris Tucker), crnčića raznesenog mozga. Dakle, Jackie Brown je prožet(a) "tarantinovskim" likovima i scenama, ali ništa nije baš onako kako se očekuje da bude. Primjerice, kad "smrad s konjskim repom" Ordell nagovara Beaumonta da, kao fol, ode s njim obaviti jedan poslić za što treba leći u prtljažnik i zatim izletjeti odatle s puškom, kamera ih snima iz gepeka kako pričaju, što je Tarantinov "zaštitnik znak" kadar.

Međutim, nakon što Ordell sjedne za volan i zapravo krene odvesti nesretnog Baumonta na "brains out" tretman dvije ulice dalje, kamera ne ide za njim, već ostaje na istom mjestu. Samo se podiže na kranu da isprati scenu do kraja, umjesto da ode izbliza posvjedočiti Ordellovu "cool" ubojstvu Beaumonta s dva metka, u glavu i prsa. Glave će se "prosvirati" i u Jackie Brown, ali Tarantino odbija publici priuštiti koncertno iskustvo iznenadnog, (ne)očekivanog nasilja iz "fan pita" kao u drugim filmovima. Nasilje eruptira mahom na rubu ili izvan kadra, kao kad Louis napuca Melanie (Bridget Fonda kao mini Uma Thurman) koja ga je ranije pitala "želiš se ševiti?" i Tarantino je napravio "cool" rez na "tri minute kasnije".

Jackie Brown je i najmanje (auto)referencijalan Tarantinov film. Kad Ordell pita Melanie, koja gleda film Beast With a Gun, "je li to Rutger Hauer?", ona će samo odriješiti "Ne, Helmut Berger", bez ulaženja u tešku filmofilsku "hyperlink" filozofiju kao npr. Clarence u Pravoj romansi, iako slutimo da je dobro upućena s obzirom da je njezin interes "napušiti se i gledati TV" (u bikiniju). Naravno, Jackie Brown je posuta filmofilskim referencijama, mahom "blaxploitation" provenijencije, s obzirom na legendarnu Pam Grier u glavnoj ulozi (Foxy Brown, Coffy), ali one nisu hiperaktivne i razmetljive, jer cijeli film za Tarantinove pojmove djeluje ordinarno, makar je svejedno ekstraodrinaran u toj "ordinarnosti". Ni Grier nije akcijski hiperaktivna i razmetljiva kao nekad. U jednoj će sceni uzeti pištolj u ruke i oprobavati ga za akciju, no to je sve. Jackie Brown je Foxy Brown i Coffy 20 godina kasnije, s ponešto ugaslom vatrom u očima, ali i iskrama dovoljnima da rasplamsaju staru slavu i zapale plamen ljubavi.

Od prvih prizora Tarantino ne skriva da je još uvijek zaljubljen u kraljicu "blaxploitation" filmova Grier i da snima ljubavno pismo jednoj od ikoničkih glumica njegove mladosti. Dok u zvučniku svira "Across 110th Street" Bobbyja Womacka, kamera u jednom kadru prati Jackie kako polako klizi pokretnom trakom na aerodromu. Uvodna scena je važna iz nekoliko razloga. Sjetna pjesma postavlja melankolični ton Jackie Brown, a pokretna traka podešava "brzinu" filma, do The Hateful Eight najsporijeg u Tarantinovoj karijeri. Nigdje nema žurbe. Likove upoznajemo u prvoj polovici. A u drugoj se bavimo njihovim dvostrukim i trostrukim prevarama (uparenim s isto toliko "rašomonskih" perspektiva) ispod kojih se krije Tarantinova "prevara". Tarantino hini da snima krimić, a Jackie Brown je u srcu i duši zapravo ljubavna priča, najveća u redateljevoj karijeri.

Ljubavna priča Tarantina i Grier. Ljubavna priča Jackie i Maxa zapečaćena samo jednim poljupcem. Njihova ljubav ostaje neizgovorena, unatoč bujici izgovorenih riječi u filmu, pa i neostvarena, što "Jackie Brown" čini još melankoličnijom. Na prvi pogled "nasilni" Tarantino i ljubavni film ne idu zajedno, kao ni, recimo, James Cameron i David Fincher. Na drugi – idu. Ako je Pakleni šund bio Tarantinov Terminator 1 i Klub boraca u smislu (ne)prikrivene romanse Vincenta Vege i Mije Wallace, Jackie Brown je njegov Titanic i Neobična priča o Benjaminu Buttonu. Ustvari, Tarantino ovdje kao da je produžio i uozbiljio scenu s Mijom i Vincentom nakon plesa, izbacivši drogu (što bi bilo da se ona nije predozirala?), ali dodavši komplikacije u vidu Ordella, pripadnika zakona (Michael Keaton, Michael Bowen)...

Splet okolnosti će razdvojiti ljubavnike taman kad zbroje svoje osjećaje i prisiliti Jackie da napusti Maxov svijet. Nikad kao u završnici Jackie Brown Tarantino nije probudio prave, ljudske emocije, odigrane na čeznutljivu licu Maxa i Jackie, tj. oslikane Womackovom pjesmom opipljive romantične čežnje i težnje.

Tračak romantičnosti usred nasilja

Tarantino je pokazivao tračak romantičnosti i u Kill Billu (krvava ljubav Billa i Nevjeste) i Nemilosrdnim gadovima (zaljubljenost Shosanne u kinoprojekcionista osuđena na neuspjeh).

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija