Piše: Sead Vegara
Ove godine se navršila 100. godišnjica rođenja jednog od najvećih španskih sineasta Luisa Garcie Berlange, koji je proročki nagovijestio nove španske filmske autore opisujući ih kao: „Izuzetne mlade ljude, čopor gladnih vukova koji je postigao ono što mi nismo: Da napravi red na biletarnicama i ponovo ugradi film u industrijsku infrastrukturu“. Jedan od tih „gladnih vukova“ svakako je Alejandro Ferrnando Amenábar Cantos koji je već sa svojim dugometražnim igranim prvijencem Tesis (1996) napravio upravo ono što je Berlanga prognozirao: redovi pred kinima, mnoštvo nagrada (sedam Goya – španski ekvivalent američkom Oscaru), te međunarodni uspjeh. Amenábar je sa svojim dugometražnim igranim prvijencem Tesis nagovijestio dolazak na špansku i svjetsku filmsku scenu još jednog izvanrednog pripovjedača pokretnih slika.
Radeći na osnovu svog istoimenog kratkog filma, Amenábar jasno progovara o onome što je potrebno domaćem španskom filmu: teme koje zanimaju mlade (publiku općenito), uvjerljivi likovi i snažni karakteri, sve to upakovano u žanr trilera koji pomalo naginje i ka hororu. Likovi filma Thesis su studenti filmske škole Angela (Anna Torrent), Chema (Fele Martinez) i Bosco (Eduardo Noriega), a ujedinjuje ih interesovanje i ljubav koju gaje prema pokretnim slikama. Samo što Angelu interesuje nasilje na filmu, koje je toliko eksplicitno u današnjoj svjetskoj kinematografiji, te radi svoje teze diplomskog rada uz pomoć Cheme dolazi u susret sa onim što se zove „snuff film“. Filmovi koji prikazuju mučenje i ubijanje u kojima je nasilje stvarno, a ne proizvod filmskih specijalnih efekata.
Također, profesor kod kojeg namjerava diplomirati joj pomaže da pronađe što više materijala, ali spletom misterioznih okolnosti tog profesora Angela pronalazi mrtvog u projekcionoj sali i krade kasetu koju je gledao. Angela i Chema će pregledati kasetu i uvjeriti se da djevojka na snimku, brutalno ubijena i iskasapljena, ustvari je njihova davno nestala kolegica, te da je snimka editovana. Ono što će uslijediti kasnije, nakon što dobiju novog profesora i zainteresuju se za naočitog Bosca, koji baš i nije kakvim se izadaje, dvojac će krenuti putem bez povratka. A ono što reditelj Amenábar vješto koristi su nevjerovatne smicalice kojima vas mnogo puta u filmu natjera da posumnjate u namjere likova i istinu iza njihovih postupaka.
Amenábar dopušta svojim glumcima mnogo sobode, tako da Torrent, Martinez i posebno Noriega, ostavljaju dojam toliko dobro uhodanog glumačkog trija, sa prefinjenim epizodama Xabiera Elorriage, zemjenski profesor Castro, i Rose Campillio kao Angelina sestra Yolanda. Upravo je profesor Castro bio taj koji je na početnom predavanju studentima i izdeklamovao sve one stvari koje je Amenábar ukorijenio u svoj prvijenac. Prosto možete zamisliti mladog Amenábara, istog takvog studenta poput Angele ili Cheme, koji upija svaku profesorovu riječ.
Samo, činjnica koja toliko „strši“ jeste ta da Amenábar nikad nije završio filmske studije, ali je dokazao da ne mora biti diplomirani reditelj da bi se bavio filmom. Isto tako, (parafraziranim) rječima još jednog nikad-kročio-u-filmsku-školu-reditelja, istinskog filmskog znalca i autora Quentina Tarantina:
„Ako dovoljno volite film, svim svojim srcem želite snimiti film, ništa vas ne može spriječiti u tom naumu.“
I zaista, Amenábar, godinama koje su bile pred njim, dokazao je da se na njega može ozbiljno računati kao svukupnog filmskog autora, koji pored toga što potpisuje režiju i scenarij komponuje i vlastitu muziku.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
