Pogled u prošlost: “The Fifth Estate“

Pogled u prošlost: “The Fifth Estate“

Piše: Selma Delić

Oscar Wilde je jednom rekao: “Čovjek je najmanje svoj kada govori o sebi. Dajte čovjeku masku i reći će vam istinu.” Ovim riječima se Julian Assange obratio svim prisutnim u prepunoj sali tokom prezentacije svog websitea, WikiLeaks. Visoka i tanana figura, sa ledeno-plavim očima, čiji pogled vas može sasjeći kao mačem, bila bi izazov ne samo za odglumiti, već i za izučiti, govoreći o psihološkom profilu iste. Međutim, šta ako se neki režiser (u ovom slučaju režiser i scenarista Bill Condon, u čiji opus spadaju filmovi poput: Dreamgirls, The Good Liar, i Oscarom nagrađeni scenarij filma Gods and Monsters) pak odluči da snimi film o ovakvoj, jednoj zagonetnoj ličnosti, čiju čak ni životnu priču u potpunosti ne znamo?

Kako i ko bi onda mogao da se prihvati ovako kompleksnog, za glumce, zadatka, kad je i sama “pojava” ista kao i njegov projekat – velika, šifrovana, (digitalna) tvrđava? No, krenimo redom. Film The Fifth Estate nam daje bolji uvid u to kako je bilo raditi sa Julianom Assangeom, tvorcem websitea WikiLeaks - mašine koja ubija tajne. Film je baziran na knjizi Inside WikiLeaks: My Time with Julian Assange at the World's Most Dangerous Website iz 2011. godine, koju je napisao njegov bivši saradnik – Daniel Domscheit-Berg, aka Daniel Schmitt.

Film započinje tako što se dvojica glavnih junaka susreću na konferenciji Chaos Computer Cluba u Berlinu 2007. godine. S obzirom da Daniel (Daniel Brühl) nije znao kako njegov budući šef, kako ga je u knjizi opisao: “gonič robova”, izgleda (iako su se mjesecima prije toga dopisivali), ipak ga je prepoznao po njegovom australskom akcentu, kao i po drama queen nastupu na samoj recepciji. Iako si je John Singer (Oscarom nagrađen scenarij filma Spotlight) dao dosta umjetničke slobode po pitanju pisanja scenarija za ovaj film (ne samo da se dosta toga što je napisano u knjizi i ono što je poslije preslikano na filmsko platno razlikuje, već mnogo toga nije ni preneseno na platno), opet je na neki način uspio da se drži istinskog opisa tog prvog susreta.

Dok se u knjizi Julian Assange svađa sa osobljem tako što kaže kako ne može da shvati da učesnici - voditelji prezentacija - moraju da plate ulaz (jer, tobože, to se jedino mora odnositi na publiku), u filmu se dotični prepire zbog toga što osoblje ne može pronaći prijavu njegove prezentacije – predstavljanje WikiLeaksa, u svom sistemu, te što ne znaju čak ni izgovoriti naziv websitea kako treba. Naposljetku, Daniel pomaže da se nedoumica riješi i da Julian (Benedict Cumberbatch) započne sa prezentovanjem. Sa citatom Oscara Wildea je započelo povezivanje ova dva različita tipa ličnosti. Na prvu je izgledalo obećavajuće, ali ipak je presudilo da se suprotnosti ne privlače.

Pa kako onda pronaći pravog glumca koji ne samo da mora da utjelovi ovako kompleksnog čovjeka, koji kaže za sebe da je u spektru autizma (je li zaista zbog toga neshvatljiv, ili mu ovaj izgovor pomaže da opravda svoju tešku i zahtjevnu narav?), već i da izgledom dosta sliči heroju modernog doba - Julianu Assangeu? Benedict Cumberbatch, glumac koji se već prije toga proslavio sa svojim ulogama u filmovima Tinker Tailor Soldier Spy, War Horse, kao i u seriji Sherlock, gdje je tumačio glavnog lika – Sherlocka Holmesa (koji je i za Assangea isuviše ekscentričan), maestralno je utjelovio lik Juliana Assangea. A zašto i ne bi? Pa, ako je uspio utjeloviti lik jednog manično-depresivnog, hiperaktivnog i “visoko funkcionalnog sociopate” – najpoznatijeg fiktivnog detektiva ikad, kako onda da ne uspije u ovakvom izazovu?

Lik Daniela Domscheit-Berga je tumačio fantastični njemački glumac Daniel Brühl, koji je u Njemačkoj već bio ostvaren glumac (Das weisse Rauschen, Good Bye Lenin!), a da ne spominjemo njegovu zapaženu ulogu u jednom od Tarantinovih velikih filmskih ostvarenja Inglourious Basterds. Pored njih su i značajne uloge ostvarili i glumci: David Wheeler, Alicia Vikander, Stanley Tucci, kao i mnogi drugi. Ovaj film nas uvodi u svijet paranoje, intrige i borbe za istinom. Dok mnogi od nas čekaju na drugi Hristov dolazak, ljudi poput Assangea čekaju iza nekog grmlja – svojih pet minuta – kako bi nas spasili. I kad se pojave, svoj život rizikuju, kao i svoju slobodu, da bi mi, na kraju, bili slobodni.

Ovo je film o čovjeku koji je imao ideju, koji je vjerovao u istinu, pravdu, slobodu informacija, i jednakost svih ljudi na planeti Zemlji. Čovjek čija misterija i dan-danas odjekuje “bunarima tišine”. Da li ćemo više ikada imati priliku da ponovo vidimo jednog ovakvog heroja koji scenom vlada kao da je i sam akademski glumac, ili ćemo ostati uskraćeni za tu istu šansu? Možda da jednom probamo mi biti heroji, jer, kako je Oscar Wilde jednom rekao: “Budite svoji; svi ostali su već zauzeti.”

Prethodna
Pulp Fiction: Casino Royale sa sirom
Sljedeća
S jedne strane komedija, a s druge drama “Gori vatra“