Piše: Sead Vegara
Gotovo niko od evropskih filmaša ne režira ženske likove kao Pedro Almodóvar. Njegovi ženski likovi su čvrsti i hrabri ujednom, i isto toliko fragilni i povučeni kada to trebaju da budu. Pažljivo nijansiranje njihovih karakternih osobina kroz situacije i fabulu u filmu čini tako lako i opušteno da jednostavno kada god da se uključite u film znaćete da ga režira španski majstor pokretnih slika Pedro Almodóvar. Vjerovatno jedini od svoje generacije reditelja preko bare James L. Brooks (As Good As It Gets) poput Almodóvara to čini na sebi svojstven način, te oblikuje zanimljive ženske likove u svojim filmovima. I jedan i drugi reditelj za svoje filmove biraju kvalitetne glumice koje njegove replike i dijaloge iznose sa svojevrsnim stilom i gracioznošću, ujedno gradeći time jake ženske likove. Almodóvarov film Volver (Vraćam se) iz 2006. godine napučen je raznovrsnim ženskim likovima koje utjelovljuju neke od španskih legendarnih glumica poput Carmen Maure, Penelope Cruz i Lole Dueñas.
Muški likovi su svedeni na minimum i od samog početka se nagovještava da je to čista ženska priča. Raimunda (Cruz) radi tri posla da spoji kraj s krajem izdržavajući kćerku Paulu (Yohana Cobo) i muža koji je upravo dobio otkaz. Vidimo je kako pere suđe na jednom mjestu, da bi na drugom prala veš, i na trećem čistila prostorije. Po povratku kući zatiče kćerku svu pokislu, samo da bi otkrila da je muž završio sa nožem u stomaku nakon što je pokušao seksulano iskoristiti kćerku, priznavši da joj nije otac. Raimunda sakrije leš u zamrzivač komšijinog restorana čije je ključeve ostavio vlasnik, te otvori restoran kako bi uslužila filmsku ekipu koja u blizini snima film. Raimundina sestra Sole (Dueñas) se pak bori sa svojim strahovima, kada joj se ukaže vlastita majka Irena (Maura) koja je poginula davno u požaru sa suprugom. Sole nije sigurna da li joj je majka stvarno živa ili joj se ukazao njen duh. Jer, s obzirom na govorkanja u njihovom rodnom mjestu, duh njihove majke se već ukazao i pazio na njihovu tetku, koja je bila zašla duboko u starost.
Almodóvar sa istnačanim filmskim osjećajem plete priču pričajući i prikazujući njene likove kao osobe i indvidue sa svim svojim sitnim detaljima, dobrim i lošim dijelovima, mušicama i finesama. Cruz naprosto blista u ulozi Raimunde, a Almodóvar se u svakom kadru ne libi istaći njenu personu u svoj njenoj ljepoti, dok Dueñas kao Sole izrazima lica i gestama gradi gotovo cijeli svoj lik. Veteranka Maura je neponovljiva u svojoj ulozi, sprva pojavljujući se kao avet prošlosti, samo da bi se premetnula u nešto više. Almodóvar ne bi bio Almodóvar da film naprosto ne odiše jarkim bojama, sasvim usklađenim za svaki pojedini frejm filma i znalački osmišljenom mizanscenom glumica čiji kostimi savršeno upotpunjuju šarolikost kadra. Također, muzika je autentična (kompozitor je Alberto Iglesias) i odiše pomalo stilom legendarnog Hitchcockovog kućnog kompozitora Bernarda Herrmanna, a scena u kojoj Cruz u restoranu na partyju pjeva pjesmu „Volver“ jedinstven je momenat kojim filmu daje posebnu notu gracioznosti.
Na kraju, scenarij i fabula filma su toliko osjetljivi na poređenje sa jednim od najpoznatijih špasnkih izvoza – TV sapunicama, ali s obzirom da je u rediteljskoj stolici jedan od španskih i svjetskih filmskih velikana to poređenje je u tome toliko dobro jer Almodóvar je zaista unikatan autor pokretnih slika.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
