Piše: Selma Delić
U riznici onih starih, prašnjavih i odveć zaboravljenih filmova snimljenih na VHS-u, pronašla sam jedan zbog kojeg sam poželjela da se vratim nazad u osamdesete kad je sve bilo blještavo, tačnije inovativno: od „rađanja“ MTV-ja i pojave „debeljka“ (Commodore 64), do pokretanja „filmske revolucije“, odnosno stvaranja futurističkih filmova kao što su bili E.T., Back to the Future, Terminator, ali i odista kuražnog eksperimentisanja u modnoj industriji.
Film zbog kojeg sam se šta više zaljubila preko ušiju u tu dekadentnu, inovativnu, turbulentnu, ali i „najlucidniju“ dekadu 20. stoljeća, bio je Desperately Seeking Susan (1985), film redateljice Susan Seidelman, koja je već sa svojim debitantskim filmom, snimljenim tri godine ranije, Smithereens (1982) zaradila nominaciju u natjecateljskom programu Cannes Film Festivala, te bio prvi američki nezavisni film koji je „dosegao te visine“.
Ovo je film koji se vraća na neki način na ono što je Alfred Hitchcock kroz svoje filmove govorio o nama – gledateljima, ali i gledateljima – odnosno o „voajerizmu“ kako onih koji su uživatelji sedme umjetnosti, tako i onih koji očajnički, skoro pa špijunski, se zanimaju za tuđe živote i „tragaju“ za tuđim, ali i svojim životima. Film prati jednu mladu domaćicu, Robertu Glass (Rosanna Arquette), koja je „zapela“ u učmalosti prosječnog života jedne neostvarene osobe koja kasnije smisao pronalazi u jednom posebnom obliku voajerizma. Naime, skoro pa opsesivno ona počinje da prati novinske poruke koje si međusobno ostavljaju dvoje „stranaca“, Jim Dandy (Robert Joy) i Susan Thomas (Madonna), ljudi koji se međusobno susreću svako malo na različitim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država, ostavljajući te „natuknice“ gdje i kada će se ponovno susresti. Ono što Robertu najviše fascinira je Susan, tačnije njen stil života, te kako pobjeći od uspavanosti života u New Jerseyju.
Dok život s jedne strane New Jerseya spava, s druge strane se odvija daleko uzbudljiviji i riskantniji život. Dok snena nomatkinja Susan „krmelja“ u sobi hotela u Atlantic Cityju, pored čovjeka za kojeg se ispostavlja da je mafijaš i koji će nakon njenog odlaska biti ubijen, život mlade Roberte se uskoro počinje mijenjati iz korijena. Tu vidimo Madonnu u ulozi nje same – „divlja, neukrotiva i nakinđurena Madonna osamdesetih“ – koja čak i kad čita novine to radi mačiji koketno, kao da flertuje sa samim novinskim stupcem, ali bez pretjerivanja u toj tada krajnje amaterskoj glumi. Čak je tu možemo vidjeti i kao pravu malu kradljivicu, koja ne razmišljajući ko bi zaista mogao biti čovjek s kojim je provela noć, istog potkrada. Naušnice, koje će možda i biti presudne za nastavak komplikovanja buduće situacije, nose pobjedu kao glavni pokretači plot twista u ovoj neobičnoj i originalnoj komediji.
Bilo bi šta više glupo otkrivati i još neke sočne detalje ovog filma, stoga vama ostavljamo na izvol'te, pa ga pogledajte. Ono što je najfascinantnije u ovom filmu je upravo ta očajnička opsjednutost tuđim životima i onim mahalskim načinom razmišljanja - „šta se zbiva u tuđoj avliji“. Svi mi imamo tog „malog špijuna“ unutar sebe; tog malog voajera, koji nekad ne zna za granice. Međutim, sada, u 21. vijeku, kada smo si svi dali, zahvaljujući sve ubrzanijem digitalnom procvatu, pravo da budemo voajeri, mi smo si dali još veće pravo da budemo i paparaci, i novinari, kao i komentatori za ono i šta smijemo i šta ne smijemo komentarisati. Možda čak i najbitnije, ali i najžalosnije od svega je to da smo postali egzibicionisti koji se uvijek „čude“ kako neko zna sve o nama.
Ovaj film govori o svima nama i stoga je vrijedan pažnje, jer nas može potaknuti na razmišljanje ko smo zapravo mi. Pored toga što smo dosegnuli nebeske visine narcisoidnosti – baš kakva je Madonna i bila u ovom filmu, ali kakva je i u stvarnom životu, i patološke egocentričnosti i samoživosti – kao što je Gary Glass (Mark Blum), Robertin muž, tako smo upali i u taj „vrtlog“ učmalosti i usamljenosti, koja vrlo često graniči sa „stanjem“ koje je imao lik Roberta De Nira, Travis Bickle, u filmu Taxi Driver. Najžalosnije jeste to da većina nas to i ne primjećuje jer nam je to stanje, odnosno ta bolest „hinjski“ ušla u sve ćelije ove sive mase koja čini mozak.
Redateljica Susan Seidelman je odista uradila pravi posao na kojem bi joj pozavidio i sami Hitchcock, ali na svoj način, te od srca preporučujemo ovaj originalni, „podcijenjeni“ i, nažalost, zaboravljeni film kojeg se možda čak i plašimo pogledati jer je kao ogledalo - govori o nama samima.
