Piše: Vesko Kadić

Autor ove, možemo je nazvati i “monografije“ bosanskohercegovačkog dokumentarnog, kratkog igranog, animiranog i alternativnog filma, u prvom planu je imao naum da filmska djela nastala na tlu BiH sačuva pisanim putem od zaborava (Bašeskija: “Što je zapisano zauvijek ostaje“), da ih na jednom mjestu arhivira kroz ovu “Malu povijest bh. kratkometražnog filma“. Jer, u prošlosti, na što se moramo posebice osvrnuti, nije se njegovao kult memorisanja kratkometražnog filma – koji kako vidimo danas u znatno široj formi doživljava svjetsku ekspanziju na brojnim festivalima – ali je to ujedno bila i sreća, barem po njihovu minutažu, zbog toga što je izlišno pričati priču “do u beskonačnost“, kao što je to danas u modi kod dugometražnog dokumentarnog filma, s obzirom da kinogledatelja dovodi u stanje dosade, nezainteresiranosti za osnovnu radnju, a samim tim filmsko djelo ne postiže svoj cilj ako se gleda “na silu“.

Bilo koja povijest, kada je u pitanju umjetnost u BiH, pruža više saznanja zbog svojih stoljetnih vrijednosti od bh. filmske umjetnosti koja ima samo dvije decenije i jednog stoljeća svoga trajanja, te je samim tim daleko bilo bogatije, višeslojevitije pisati o njihovoj povijesti od povijesti bh. kinematografije, što znači da u odnosu na njih film ima daleko menje vremensko trajanje, a samim tim i manji broj jedinica za obradu. Kada se k tome doda da svjetski film u svojim počecima nije bio “omiljen“ među ostalim umjetnostima, prije svega književnom, onda je potpuno jasno da će njegova uloga najvećim dijelom biti u svijetu zabave, što će njegove umjetničke vrijednosti u dosta slučajeva biti degradirane. No jedna utjeha za dokumentarni film postoji: ako je cjelovečernji igrani bio tumačen kao “hibrid“ svih ostalih umjetnosti, jer je od svake nešto “pozajmio“, dokumentarni film je ostao autentičan u svom prikazu, ne samo svakodnevice, nego i globalno, i tu je on našao svoj smisao, jer su se ostale umjetnosti uglavnom krile pod krinkom nadgradnje svijeta koji okružuje umjetnike. S tim u vezi, dokumentarac je kao poseban kinematografski rod doprinio svojim sredstvima izražavanja da gledamo autentične događaje, kojih ne mali broj kinopublike sa zadovoljstvom gleda, što dokazuje i sve veći broj inozemnih festivala i mjestu koja zauzimaju u svijetu filmske umjetnosti. 

No vratimo se samom cilju ovog uratka. U nedostatku cjelokupnog pogleda na povijest bosanskohervcegovačke kinematografije ovaj uradak ne bi trebao da bude samo pokušaj, nego i rješenje da se prikaže razvoj jednog segmenta (roda) kinematografije, konkretno bh. kratkometražnog filma. Kao i svako istraživanje i ovo je težilo da uspostavi metodologiju (kao naučnu metodu koja garantuje vjerodostojnot dokaza i zaključaka), tj. kojim ćemo se načinom služiti, koje ćemo teme birati, i koji zaključak ćemo isvesti. Da li smo u svemu navedenom uspjeli, čitatelji treba da ocijene. Kratkometražni film, ne samo bosanskohercegovački, ni prije, a niti sada nije bio posebice analiziran i ocijenjivan, i ako se o njemu nešto moglo doznati onda su to bili izvještaji s festivala, kako jugoslavenskih tako i inozemnih, koji su bili posvećeni ovom rodu.

No i to su bili rijetki trenuci, da ih bilo čitatelj ili radio slušatelj ili TV gledatelj mogu da pročitaju, slušaju ili vide: bili su to izvještaji koji su se odnosili samo na filmove koji su dobili nagrade ili na neki drugi način bili zapaženi. Jedna cjelovita slika kinematografije, kao ni u BiH, tako ni u ostalim tadašnjim republikama rijetko je bila evidentirana, da li u formi povijesti ili biografije i slično. Hegel je tvrdio da se povijest filozofije piše na način da se promatra cjelina, da se izbjegnu subjektivna mjerila, manje više proizvoljno opisivanje filozofa i njihovih ideja, i da je u toj cjelini od svega najvažnije da se u opisu istakne razumijevanje, shvaćanje unutarnjeg jedinstva i nužnosti. Ovo, otprilike, shvaćanje Hegelovog modela povijesti filozofije, poslužilo nam je da uvidimo kolika je potreba da se filmska djela promatraju u nekoj vrsti poimanja što je film, što mu je zajedničko s drugim filmom, a što ih razdvaja, što je njegova cjelina, i što je bitno ostvario ovaj rod unutar bh. kinematografije.

Navedeni metodi imaju nekoliko pravaca: sociološki, estetski i strukturalistički. U svakom spomenutom filmu bilo je moguće pronači način na koji on djeluje na društvo, koje slojeve društva opisuje, zašto je takvo stanje u društvu, ali svi nisu dali odgovor na pitanje postoji li estetsko unutar njih, i kakva je njihova struktura (skelet) radnje. Nastojali smo da ne izbjegnemo i kritičko razmatranje mogućnosti povijesti bh. kratkometražnog filma kao potrebe da se shvati tadašnje društveno stanje i politika koja je uslovljavala razvoj socijalističkog društva, i koliko je film utjecao na eventualnu promjenu tog stanja u kontekstu prirodnih sila i društvenih doseza kojima je podvrgnut glavni junak/akter svih zbivanja: čovjek kao svjesno biće. Na koncu, pojam i svrhu  bh. kratkometražnog filma prezentirali smo pomoću druge vrste metode i njenog obrađivanja, kako bi u samom filmu, u njegovom  predmetu otkrili njegovu nutrinu, njegovu esenciju koja nije validna ukoliko nije protivriječna.

Dokumentarni film, kako domaći tako i inozemni, u svojim počecima imao je samo jedan zadatak da informiše o određenom zbivanju. No onog trenutka kada se osjetilo “prisustvo“ autora, film postaje umjetnost: objektivni pogled filmskog snimatelja zamijenjen je sa subjektivnim pogledom filmskog autora. U svijetu dokumentarnog filma nije bio neki veliki broj djela koja su mogla nositi pečat umjetničkog, a pogotovo to nije bio primjer ni u bh. kratkometražnom filmu. Najveći broj filmova odnosio se na prikaz činjenica, onakve kakve jesu, što je i svrha dokumentarnog filma, ali u mnogima se nije osjetila “ruka“ autora, njegova nadgradnja stvarnosti, što svako umjetničko djelo treba da bude, te u suprotnom opažaju najveći dio bh. kratkometražnog filma rađen je poput reportaža, ponekad s audio zapisom (riječi glavnog protagoniste), a najčešći primjeri su riječi naratora, koji je objašnjavao ne što slika govori, jer bi to bilo udvostručenje slike i zvuka, nego što slika nije bila u stanju da zabilježi. Istaknuti da vrstu filma koja je imala drugčiji pogled na svijet, kao što je alternativni ili avangardni film ne bi imalo smisla spominjati – iz razloga što su takvi filmovi i u vremenu svoga nastanka bili promatrani od strane profesionalaca kao “off-kinematografija“, nisu joj negirali vrijednosti, ali nisu željeli da u svom “žitu imaju kukolj“ – no ipak smo to učinili.

Autor ovih redaka zaista se trudio da načini što širi spisak filmova koji su za prikazivanje dobili “cenzurske kartone“, izostavio je, u manjem broju, filmove koji su rađeni ili kao reklamni ili kao namjenski, tako da je nastojao da, ako ništa drugo, navede skoro svaki film i njegov sadržaj, a nad mnogima je učinio i vlastiti pogled na njihovu vrijednost i to, koliko je znao i umio, prenio na papir. Teškoća koja je pratila ovo pisanje bila je u sumnji koliko se njegov potpisnik smio upuštati u kritički sud nekih filmova, iako je to mora se priznati rađeno, ali je njegova misao bila da sama povijest ne bude sačinjena od nepotrebnih podataka i drugih statističkih činjenica. Što je suvišno, a što nije teškoće su kojima se izlaže svaki pisac ovakve vrste uratka.

Jedan od najvećih problema s kojima se pisac ovog uratka sreo podaci su za one starije redatlje (životopis, godina smrti i sl.) koji neizbježno idu uz filmografiju istih. Zbog toga je nastala nedoumica, da li samo navesti godinu rođenja, a datum smrti izostaviti? Na Googlu (IMDb-ju) ne postoje, Wikipedija ih također nema, što sve skupa govori koliko je društvo, a posebice filmski radnici bilo zainteresirano da ostave berem ovaj najjednostavniji trag, a da se ne govori o postojanju nekih širih podataka o radu pojedinih autora i analize njihovih djela. Pa, ako je uza sve nedostatke ovih redaka naš napor rezultirao tek nekim “plodovima“, ako smo bar donekle pridonijeli razumijevanju ovih nekada i nedorečenih ulomaka – tada smo dužni, bez lažne skoromnosti, zahvaliti vlastitom trudu što je “iznjedrio“ sve napisano, ma  kako ga imenovali. 

Na koncu, za nadati se da će ova “Mala povijest bh. kratkometražnog filma“ u cjelini poslužiti nekome da je dopuni, a i onima koji o ovoj vrsti filma nisu mnogo toga znali. Za nevjerovati je jedino, da ne postoji kinogledatelj koji se, barem jedanput nije susreo s kratkim filmom prikazanim prije cjelovečernjeg igranog filma, ili u posljednje vrijeme njegovim predstavljanjem na TV ekranu. 

Izvori:

„25 godina bosanskohercegovačke kinematografije“ 1947-1972.“, Sineast 1974.

„Filmska enciklopedija“ – dva toma, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 1986/1990.

„Animacija u BiH / 1961-2007.“; Vesko Kadić (neobjavljena knjiga).

„Sačuvajmo filmsko blago“, emisija na BHT1, 2021/22.

„Wikipedija“, portal.