Piše: Mirza Skenderagić
“Dug je i težak put koji iz pakla vodi ka svjetlu“, prve su riječi serijskog ubice Johna Doea upućune detektivima Millsu i Somersetu u filmu Sedam Davida Finchera. Ipak, mračna atmosfera pakla – Fincherov pogled na svijet – ne samo da neće postati svjetlost, već će se o njoj govoriti kao o najvažnijoj stilskoj odrednici filmskog izražaja ovoga autora, koju će tokom karijere, između ostalog, ostvarivati upotrebom svjetla i kiše. Iako u njegovom novom ostvarenju The Killer sa Michaelom Fassbenderom u naslovnoj ulozi neće trebati kišobran, jer u njegovim filmovima likovi svakako uvijek kisnu, Fincher će u njemu upravo upotrebom svjetla, nastaviti imitiranje ekspresionističke tradicije i uspostavljanje jednog zatvorenog fikcionalnog svijeta koji više korenspondira sa stripom na kojem je i zasnovan, nego li na stvarnošću koju ironično komentariše.
Kao i u filmu Sedam, Fincher ponovo poseže za narativnom strukturom stanica, u kojoj likovi nemaju izvršnu ulogu, već samo djeluju u unaprijed određenom sižejnom toku. Dok u trileru Sedam detektivi uzaludno tragaju za serijskim ubicom, koji se na koncu preda sam, u Killeru, ubica radi ono što mu je već naslovom određeno, ubija, seleći se iz grada u grad i prelazeći takozvane stanice koje je autor za njega odredio. Dakle, narativ je ponovo utopljen u tami filmskog svijeta Davida Finchera, a Killer upravo počinje u mraku, negdje u nekom nedovršenom iznajmljenom prostoru, u kojem Ubica čeka svoju prvu ili novu žrtvu. “Fascinantno je koliko se fizički iscrpiš kad ne radiš ništa”, prva je repliku koju iz off-a izgovori Ubica, koji kao i John Doe, nema stvarno ime, odnosno koji ne postoji izvan filma.
Ova replika upravo najavljuje jedan ironični odmak koji će Fincher suptilno, ali vrlo uspješno uspostaviti u ovome filmu, u prijevodu: ne očekujte puno od ovoga ubice, jer on zapravo ne radi ništa. Fincher se odmah počinje zezati sa svojim junakom, kao možda niko prije u savremenom autorskom filmu. On, naime, savršenog nepogrešivog ubicu prvo ostavi da čeka nekoliko dana, zatim mu u zadnjem trenutku “pomjeri“ izazovnu striptizetu koja mu zakloni metu i zbog koje on, prvi put promaši. Kao i u film noiru, ta nepoznata statiskinja će za razvoj glavnog lika poslužiti kao svojevrsna femme fatale zbog koje će njemu sve krenuti nizbrdo.
Naravno, ponovo sa jasno uočljivim ironijskim osjećanjem. Kada jednom počne, Fincher se do samog kraja neće prestati sprdati sa svojim naslovnim likom, pa će mu poslati poštara u njegovo skriveno gnijezdo, onda će mu pri bijegu zaštopati paljenje vespe, zatim će mu probuditi ranije uspavanog bijesnog pit bula, a jednu od narednih žrtava će simbolično nazvati Zvijer, itd, itd. S druge strane, najveći ubica ikad će slušati The Smiths, jesti u McDonaldsu, naručivati uređaje sa Amazona, čistiti dokaze na samouslužnoj autopraonici, rastezati se jogom, oblačiti se kao njemački turista, Englez u Parizu, jer iako je izmišljeni fiktivni lik, on može postojati samo kao običan, jedan u 7,8 milijardi, “jedan od mnogobrojnih”, kako sam kaže na kraju. Fincher će i ovaj put posegnuti u kofer svojih prepozantljivih izražajnih sredstava koji nosi tokom cijele karijere, a gdje se nalaze kjarokjuro osvjetljenje, montaža naglih rezova po sistemu u kojem je slika u sukobu sa muzikom, besprijekoran ritam, ikonoklastičnost, robotizacija, baznađe, kao sukus budućnosti američke pop–kulture.
Sve u ovome filmu bit će izloženo autorskom podsmijehu, od strukture koju će Fincher po uzoru na Tarantina razdijeliti na poglavlja, ali bez ikakve smislene potrebe, označivši ih čak i strelicom da gledatelji slučajno ne propuste grad u koji se radnja preselila, do samog svijeta u kojem većina živi na grbači manjine, sa 1.000 i 500 McDonaldsa samo u Francuskoj. Jer ovaj film jeste čista parodija na akcijske spektakle poznate kao “ubij sve i vrati se sam”, Killer jeste John Wick u cipelama ljudskog smrtnika, on je otet iz stripa i bačen u savremeni život, gdje vespa ponekad neće upaliti iz prve. Koliko je to teška transformacija u ovakvom filmskom svijetu, pokazuje i scena sa kupovinom pištolja, kada lokalni diler našem Ubici preporuči 380-tku jer je odgovarala Jamesu Bondu, još jednom nepobjedivom izmišljenom junaku.
Iako nije za svakoga, s obizirom da je savremena publika navikla na dinamične i dramatične narative, i iako možda ne donosi veliku ideju kao naslov Sedam, ovaj film se može okarakterisati kao vizuelno remek-djelo, u kojem svaki kadar priča svoju priču, fotografijom, bojama, svjetlom, mizanscenom, u kojem se teško oduprijeti dojmu da se autor jako dobro zabavlja, pa bi se možda samo trebalo pokušati pridružiti zabavi. Jer, iako Killer kaže anticipiraj, ne improvizuj, ponekad se istinski filmski doživljaj krije upravo u improvizaciji.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
