Piše: Lejla Panjeta
Bila jednom jedna Zemlja na kojoj su ljudi živjeli u sretnoj zaluđenosti i neznanju. Kada je došlo doba Novog svjetskog poretka, pomoć im je pružila jedna mala Grofovija koja je u svojoj moći imala komunikaciju internetom i videom, a mnogi su tada otkrili zabludu kojom ih Kraljevstvo Nauke modernog svijeta drži pod svojom kontrolom. Oni koji su istraživali ovu manipulaciju, postali su Teoretičari zavjere, proganjani i ismijani od ostatka plemena iz svog Kraljevstva, kome su pokušali ukazati na obmane u kojima žive. Ljudski mozak nije spreman da živi bez mitova – tih slatkih obmana, koje su sami sebi stvorili. U odlučujućoj bici Manipulativne Nauke i ratnika Slobodnog Uma pobijedio je mali ratnik, koji je bio na Zemlji od samog početka svih vremena i nikad izgubio. Taj ratnik zvao se Mit. A mitovi su osnovi svake priče. I svakog dobrog filma.
Porijeklo ljudske komunikacije nalazi se u pećinskim obredima oko vatre i prvoj sinkretičkoj umjetnosti iz koje se rađaju nezavisne umjetnosti kakve danas poznajemo. Praistorijski čovjek pleše, pjeva, slika i glumi, upražnjavajući sinkretički ritualni obred kao akciju koncepta svoje mitske svijesti. Mit je tu shvaćen kao koncepcija svijesti, dok je ritual njegova akcija, tj. način na koji se on ovaploćuje, pri čemu je konceptualno mit nerazdvojan od rituala. Ta mitska koncepcija i ritual kao akcija, prave komunikaciju među članovima plemena u sinkretičkom spoju umjetničke ekspresije da bi se kasnije umjetnosti u teoriji i praksisu potpuno suprotstavile stvarnosti i razdvojile iz tog početnog sinkretizma magijske svijesti ranog čovjeka. Ipak, ono osnovno u toj magijskoj svijesti – arhetipovi – ostalo je do danas nerazdvojni dio čovjekove svijesti i „nesvijesti“ tj. čovjekovog nesvjesnog psihičkog i predstavlja osnovu svih vrsta manipulacije i propagande koje na njima grade svoje strategije.
Praistoriju sagledavamo u kontekstu čovjekovog odvajanja od životinjskog, prema darvinističkoj antrolpološkoj teoriji ili izgonu iz raja i prvim zemljoradničkim poduhvatima Adama osuđenog da plodove svog rada stiče u znoju i Eve da u bolovima rađa potomstvo. I jedna i druga teorija imaju mitsku osnovu. U prvoj životinja postaje čovjek, Prometejev dar vatre omogućava ljudima nepredak, dok u drugoj iz povlašćenog i božanskog (Dike) biva kažnjen, proklet i gubi svoj herojski status (Arete) osuđen da bude u konstantnoj aristotelovskoj potrazi za savršenstvom i smislom svih stvari. Ta potraga za smislom i pokušavanje da se čovjek liši svojih paganskih i mitoloških mehanizama, koji vladaju njegovim nesvjesnim psihičkim procesima prati čitavu ljudsku historiju. Ona je imanentna čovjekova karakteristika, koja se ispoljava u paganskim i primitivnim religijama isto onoliko koliko u modernim religijama ili nauci, koja je religijsko i mitološko prezrela i odbacila kao nestvarno i iluzorno, a još nije dala odgovore na osnovna pitanja o smislu univerzuma, te je upravo ono mitološko u čovjeku iskoristila za manipulaciju i pokoravanje drugog čovjeka, stvarajući iluziju o svrsi ljudskog postojanja. Mit je zaslužan za rađanje svjetskih religija, inkvizicija, terorizma i fundamentalizma kroz religije koje propovijedaju mir i ljubav, za pojave Hitlera i Staljina, koji svoje doktrine temelje na arhetipskim osnovama, te današnje politike koja siči filmskim trikovima na društvenim mrežama i širi se kao virus preko smart touch screenova i videa, koristeći filmski jezik montažne maniplulacije. Mit je imanentan samo čovjeku, jer njegovu osnovu čini ljudska komunikacija.
„Slike koje se kreću bez magije!... Ono čemu ćete biti svedoci jeste trijumf prirodne nauke! Belosvetsko čudo! Otkriće svetskih, štaviše, usudio bih se da kažem, kosmičkih razmera... upregnuti prirodne mehanizme da bi stvorili iluziju! Iluziju dame i gospodo, bez pribjegavanja magiji!“ – kaže ironično o pokretnim slikama Terry Pratchett.
Arnold Hauzer, kao i mnogi teoretičari prahistorijske umjetnosti, govori o periodu svijesti ranog čovjeka kao magijskomi iluzornom odnosu prema stvarnosti, u obliku jedinstvenog organskog tkiva rituala bez dualizma. Iz tog magijskog odnosa prema svijetu razviće se mit, sakralna drama, pozorište, film, itd. Dualistički mitovi o Ozirisu, Mitri, Dionisu će pokrenuti biblijsku alegoriju o Isusu Hristu, iz koga se rađa grčka tragedija – prauzor svim dramskim umjetnostima, te osnov filma. Naime, mitski koncept Ozirisa, Dionisa ili Isusa Hrista arhetipska je struktura života modernog čovjeka u demokratskom građanskom društvu pogodna za održavanje statusa quo i propagande na svim nivoima svijesti. „Patnja će biti nagrađena na onom svijetu“ - poruka kojom se održavaju postojeći vladajući sistemi, pa čak i tzv. demokratije i slobodna društva, u kojoj zapravo mala manjina bogatih moćnika vlada umovima potrošački alijeniziranih individua. Upravo ovaj mitski koncept jedini je koji je od samog sebe napravio smisao, potreban čovjekovoj svjesti. Smisao u kome većinu čini iluzija imanentna mitološkom poimanju stvarnosti.
U dobu paleolita postoji sinkretizam svih akcija pećinskog čovjeka, tj. jedinstvenost i nerazdvojivost tog stanja i njegovih elemenata (priče, vjerovanja, plesa, glume, muzike, crteža i slično) koji čine ono što će se kasnije razviti u zasebne umjetnosti. Taj sinkretizam i svijest paleolitskog čovjeka, koji škraba svoj budući ulov na zidu pećine, pokriva se kožom lava i glumi svoju žrtvu, udara o zemlju ili kožu životinja u pravilnim muzičkim ritmovima, spravlja čarolije, bajalice i pjeva svete pjesmice, predstavlja ne neku nestvarnost ili nešto što se suprotstavlja stvarnosti (kao današnji odlazak u Crkvu ili religijski obred, koji su odvojeni od realnosti i modernog, naučnog ili razumnog) već taj naturalizam u pećinskim slikama predstavlja, skupa sa ritualom, nastavak stvarnosti, stvarnost po sebi i za sebe. Njegov nacrtani ulov u pećini je dio stvarnosti, a ne slika na zidu. Stvarnost se vidi kao cjelina, bajalice i čarolije u tom svijetu funkcionišu kao kod Gospodara prstenova ili u Harryju Potteru, dok u neolitu čovjek razvija prvi put dualistički koncept i svoje znanje uobličava u dva svijeta; jedan koji je realni (koliko to realnost može biti uopšte) i drugi koji je apstrakcija, stilizovana geometrija tog svijeta na crtežima i skulpturama koje radi neolitski čovjek. Kada je čovjek odvojio magiju od stvarnosti, mit se odvojio od njegove svijesti.
Prema podjeli Fiodorova mit se može posmatrati kao:
- Priča – literarni nivo
- Vjersko svjedočenje – sveta priča koja je potka religijskih rituala
- Antrolopološki dokument – osnov razvoja čovjekove rane svijesti
Za Kulenovića mit je sveta priča. Za Lévi-Straussa mit je esencijalni govor ranog čovjeka. Po Yungu mit je ono što je uvijek, svugdje i u šta svi vjeruju. Ova jungovska odredba mita, podrazumijeva specifičnost čovjekovog psihičkog života i time omogućava mitu infiltraciju u današnji moderni film, politiku, propagandu i komunikaciju na svim nivoima. Frojdova teza o mitovima koji imaju uticaj na čovjekov psihički život, tj. mitološkim obrascima koji žive u svakom čovjeku, kao što su Edipovi ili Elektrin kompleks, pokazuje živuće tkivo od kojih je mit sačinjen. Za Frojda mitove preživljavamo svakodnevno u psihičkom životu. Za Mirčea Elijade mitovi su tako duboko utkani u svakodnevne obrasce svakog čovjeka i njegovog odnosa sa društvom da ne može postojati niko ko bi tvrdio da nije religiozan (ne u smislu ateizma, već u smislu podražavanja rituala), jer su mitovi kamuflirani u savremenim ritualima religioznih, kao i nereligioznih praznika, proslava i manifestacija. Mitovi su komponenta naše psihe, naše medijske i popularne kulture i našeg svakodnevnog života.
Filmovi, televizija i moderna sredstva komuniciranja samo podražavaju ono živuće tkivo iz našg psihičkog života ili arhetipskih obrazaca koje nosimo u sebi. Mit se bazira na iskonskim elementima ljudske prirode i suprotstavlja čovjekovom razumu. Mit pokušava istumačiti stvarnost i dati smisao životu i čovjekovom okruženju, te svrhu postojanja. Cilj mita je isti kao i cilj moderne nauke ili bilo koje religije. Pokušaj da se objasni ili rastumači stvarnost, prošla ili sadašnja. Današnje religije, ideologije, poplava New Agea, pa čak i iluzija demokratije i globalizacije društva i kulture (viđene ovdje kao američki imperijalizam i «bauk koji kruži svijetom», tj. vesternizacija), svoje doktrine duguju mitskom odnosu sa arhetipovima, koji su izvor manipulacije ljudima, tj. zbunjenim Lippmannovim stadom ili Diegglovim ovcama i kozama. Globalizacija i novi svjetski poredak su krajnji stadiji kapitalističkog imperijalizma, koji se itekako služe manipulacijom mitološkim elementima u propagandi koju nameću.
Od prvobitne komunikacije u pećini do današnje komunikacije internetom, videom, multimedijom ili interaktivnim DVD-ovima, mitsko o čovjekovoj svijesti ostaje isto. Mit je praistorijskom čovjeku bio isto što i današnje ideologije kakve su: fašizam, komunizam ili demokratija. Mitske priče postoje u svim kulturama i njihove zamisli i poruke koje nose govore o temeljnim pitanjima čovjekove svrhe i smisla života. Sve ove arhetipske teme i ideje ne zastarijevaju, jer ih upravo naša svijest treba, kao obmanu i iluziju o svrsi i smislu svemira. Današnjoj generaciji će se učiniti da gore pomenute teme, sukobe i pitanja čuva u svom sjećanju preko scena iz filmova, koji počivaju na manipulaciji ovim simbolima, kao znakovima za arhetipove, koje nosimo u sebi. Međutim, ove priče postoje u čovjeku otkad je izgnan iz raja ili otkad je uspravio svoje dvije majmunske noge i počeo govoriti (dvije manifestacije homo consumenicusa), a preko njih manipuliše i pokorava ostatak svoje vrste (treća osnovna manifestacija homoida – pokolji pripadnika svoje vrste).
Tekst prilagođen iz knjige autorice „Potreba za smislom: Mit, manipulacija i film“.
