Piše: Lejla Panjeta
Čovjekovom psihičkom životu neophodan je mit i vjera u smisao, savršenstvo i organizaciju svijeta, iz straha pred nepoznatim i ništavilom. Proces funkcionisanja ovog mehanizma čiji je izvor mit, a cilj potreba da se utiče na stvarnost istovjetan je u šemi magijske svijesti, kao i današnje religije ili politike. U trećoj ravni svih ovih procesa čovjekove potrage za smislom i pokušaja da vlada sobom i svijetom oko sebe uvijek se nalazi jedna varijanta ostvarenog cilja – iluzija uticaja na stvarnost, koja emanira čovjekovu potrebu za dominacijom. Razlozi te potrebe za dominacijom leže u strahu od nepoznatog i težnji za savršenstvom.
Neiskorijenjena magijska svijest, zahvaljujući čovjekovom urođenom (arhetipsko-genetskom) strahu i težnji za savršenstvom, nalazi drugačije oblike u kojima se ispoljava, kako bi stvorila privid smisla. Danas je nadomjestak te neiskorjenjive mitološke svijesti – moderna religija ili moderna nauka sa novim video medijima i filmovanim stvarnostima. Čovjeku je obmana u vidu stvaranja smisla i bijeg od ništavila stvarnosti neophodna kako bi preživio, tj. kako bi zadovoljio svoj ego.
„Zamislite da živite u godini 1000, u Srednjem vijeku. Prva stvar koju morate da razumijete jeste da su stvarnost tog vremena kreirali moćni sveštenici Hrišćanske crkve. Zbog svog položaja, ovi ljudi su imali veliki uticaj na svijest ljudi. A svijet koji su ovi sveštenici opisivali kao stvaran bio je, prije svega, duhovan. Oni stvaraju realnost koja smiješta njihovu ideju božanskog plana u centar života. Rodite se u klasi svog oca – koja je u osnovi ili seljačka ili aristokratska – i znate da ćete čitav život pripadati toj klasi. Ali bez obzira kojoj klasi pripadate, ili koji posao obavljate, brzo shvatite da je društveni položaj drugorazredan prema duhovnoj realnosti života koju definiše crkva. Svi fenomeni života, od iznenadne oluje ili zemljotresa, do uspješne žetve ili smrti voljenog bića, definisani su kao Božija volja ili zloba Đavola. Ne postoji pojam vremena, prirodnih sila, hortikulture ili bolesti. Sve se to pojavilo mnogo kasnije. Za sada samo vjerujete svešteniku, svijet koji uzimate zdravo za gotovo funkcioniše samo u duhovnom smislu. Srednjovjekovni pogled na svijet, Vaš pogled na svijet počeo je da se ruši u 14. i 15. vijeku. Prvo primjećujete određene nepodesnosti u samoj crkvi; sveštenici tajno oskrnavljuju svoje zavjete čestitosti, naprimjer, kada primaju zahvalnost što tumače drugačije Pismo kada aristokratija gazi biblijske zakone. Odjednom se nađete usred potpune pobune. Grupa koju je predvodio Martin Luter poziva na potpuni raskid sa papskim hrišćanstvom. Sveštenstvo je korumpirano, a nova crkva je zasnovana na ideji da svaka osoba treba da ima sopstveni pristup Pismu i da ga tumači onako kako želi, bez posrednika. Nastao je ogroman preokret. Stari pogled na svijet svuda je počeo da se stavlja na probu. Godine 1600-te astronomi su bez sumnje dokazali da se Sunce i planete ne okreću oko Zemlje, onako kako je to crkva objašnjavala: postalo je jasno da je Zemlja samo jedna mala planeta koja se okreće oko Sunca u galaksiji u kojoj postoji još bilion takvih zvijezda.
U prošlosti mogao si da kažeš da je odgovoran Bog ili Đavo. Ali kada se srušio srednjovjekovni pogled na svijet, ta sigurnost je otišla sa njim. Sve stvari koje si uzimao zdravo za gotovo sada traže novu definiciju, naročito priroda Boga i naš odnos prema Bogu. Da ste u tom periodu živjeli, učestvovali biste u stvaranju novog mandata za nauku. Novi način otkrivanja i definisanja stvari i svijeta nazvali biste naučnim metodom, koji nije ništa drugo nego provjeravanje funkcionisanja univerzuma i kasnije, nuđenje zaključaka drugima da vidite da li se slažu. Ali kada naučni metod nije mogao da donese novu sliku Boga i smisla ljudskog postojanja na Zemlji, zapadnu kulturu je duboko pogodio nedostatak sigurnosti i značenja. Zataškali smo svoj osjećaj izgubljenosti tako što smo uzeli stvari u svoje ruke, koncentrisali se na osvajanje zemlje i korištenje njenih bogatstava i tek sada kad smo stigli do kraja milenijuma, možemo da uvidimo šta se desilo. Potpuno smo se predali stvaranju svjetovne, ekonomske sigurnosti, da bismo zamijenili duhovnu koju smo izgubili. Pitanje zašto živimo i šta se dešava u duhu, polako je gurnuto u stranu i zataškano. Pošto smo radili na tome da stvorimo što udobniji stil življenja, mi smo to prihvatili kao jedini cilj života i postepeno zaboravili svoje osnovno pitanje...“ – kaže u svom „Celestinskom proročanstvu“ Redfield.
Da bi naša svijest preživjela u haosu različitih stvarnosti i istina koje nas okružuju, stvorili smo druge obmane, neke na planu Božijih zakona, a neke na planu naučnih zakona.Lažni smisao omogućavaju i stvaraju procesi: kontrolirani sustavi zapažanja i stavova, rutinski sustavi i sustavi glumljenog ponašanja. Oni su sistemi pomoću kojih čovjek komunicira sa sobom i sa svijetom koji ga okružuje. Sve su to varijacije zakona o našoj interpretaciji stvarnosti, slične onima iz zakonitosti o smislu u mitovima ili zvaničnim religijskim interpretacijama kosmosa. Ovim klasifikacijama o „lažnim“ svjetovima smisla i sistemima u koje se vjeruje, jedno je zajednično – interpretacija fizičke, opipljive stvarnosti i izmišljanje zakonitosti unutar nje, čime se bavi svaka klasična prirodna nauka, koja se oformljava od 18. vijeka i temelji najviše na Aristotelovom i Decartesovom racionalizmu, zanemarujući mistična otkrovenja, sinhronicitet energija i komunikacije, te magijsku povezanost događaja, duha i materije. U 21. vijeku objašnjenja o smislu koja nudi priznata nauka ili zvanična religija, a i zbog efekta novih interaktivnih medija i brisanja protoka vremena i prostora u komunikaciji (internet i umreženost), te svjetske kulturne globalizacije, ona su nedostatna, te sve više i unutar krugova koji je nameću, neadekvatna. Čovjek 21. vijeka je u ponovnoj potrazi za smislom, tj. konzumerstvom kroz želju za još, više, jače, bolje u virtuelnom filmskom svijetu u kome živimo.
Današnja poplava New Age publikacija svjedoči o iznevjerenoj potrazi za smislom kod modernog naučno-racionalizovanog čovjeka. Čovjek se danas okreće opet magiji i čarobnjaštvu (wicca pokreti), jogi, reikiju, feng shuiju, metodima proricanja kao što je I Jing, tarot ili etnokvazireligijsko gatanje, scientološkoj crkvi (dijanetici) i čitavoj daleko-istočnoj plejadi filozofija i drevnih nauka, pomiješanoj sa teorijama zavjere, hipotezama o NLO-ima i učenjima Indijanaca, utažujući svoju potrebu za odgovorima.U umjetnosti, filmu i literaturi, na prelazu u 21. vijek ova se potreba ogleda i u bijegu od stvarnosti preko spektakularnih The Lord of the Rings ili Harry Potter, te ponovnom povratku historijskim spektaklima, kao žanru u mainstreamu. Čovjeku je obmana neophodna - kako svjesna, tako i nesvjesna.
Kako se navodi u «Rigvedama», sanskritskom tekstu starom preko 3.000 godina, čovjek je još tada upotrebljavao droge, da bi pobjegao od svakodnevice. Današnji bijeg od stvarnosti, kao potraga za smislom, pored još uvijek aktuelnih heroina, kokaina, sintetičkih droga, hašiša, marihuane, alkohola, duhana, i slično, izgleda bezazleno, jeftino i veoma dostupno. A najdostupnije, ono što nas okružuje na svakom koraku, zahvaljujući savremenim sredstvima komuniciranja su mainstream mediji i marketing – plakati, reklame, televizija, filmovi, internet, pa i sopstveni dom pun kič-objekata masovne kulture, te urbani mitovi ili ikone pop-masmedija; nema mjesta na kome je čovjek izolovan od uticaja poruka, prema kojima oformljava svoje stavove i ponašanje i koji mu nude bijeg u neki bolji svijet. Ko rukovodi tim porukama? Ovo nije pitanje iz domena teorije zavjere, već pitanje koje traži odgovor na izgled racionalnog današnjeg čovjeka, utopljenog u bijegu od realnosti, manipuliranog mainstream medijima, ali i čovjeka kome je ta iluzija potrebna da bi preživio i zadovoljio potrebu za mitom. Modernom čovjeku bijeg i smisao, pored ideologija kojima pripada i religija u koju vjeruje, danas nude bezbrojni programi koji počivaju na filmskom jeziku: reklame, TV serije koje pružaju 40 minuta droge svaki dan, a za one malo sofisticiranije postoje kina i DVD – Home Cinema sistemi. Time čovjek traži ono što je izgubio kada je prestao da vjeruje u mitove:privid smisla (antička potraga za savršenstvom), iluziju kontole i izbora (uloga bogova i iluzija izbora junaka) ili bijeg od ništavila i stvarnosti (uređenost svijeta – svrha).
Čovjek svoju potrebu za iluzijama, izgubljenim mitom i potrebu za osjećanjem katarze danas ispoljava kroz: religiju, nacionalnost – katarzični kič-osjećaj patriotizma, ideologiju (političku ili filozofsku ideju kojoj vjeruje) ili umjetnost zavisnu od masovnih medija. Pri ovome, umjetnost, elementi koji je čine (slika, zvuk, pokret, drama, literatura, film) i tehnologija koja je prati eksplatišu se do te mjere da od njih zavise uspjesi promocija religije, ideologije i propagande patriotizma. Umjetnost, sama po sebi druga realnost, fikcija i samo-stvoreni svijet smisla, svojim jezicima omogućava plasman iluzija koje propagiraju religija, ideologija ili patriotizam; čije su zadaće stvaranje smisla i bijeg od ništavila, uzrokovanog gubitkom vjere današnjeg čovjeka.
Bijeg od stvarnosti i iluzija kontrole jeste suština reklamne filozofije koju inaugurira film, ali se koristi i dostignućima marketinških tehnika u savremenoj medijskoj komunikaciji sa korisnicima. Ulogu mita, nauke i Boga u 21. vijeku preuzima filmski jezik, postmodernističkim sredstvima sa savremenim medijima prenosa u simbiozi sa informatičkom tehnologijom, učeći masu potrošača kupovini proizvoda i ideja kreiranih u svrhu strategije korporacijskih centara moći koji oblikuju svijest Digglovih „ovaca i koza“. Film nije više samo umjetnost koja odražava duh vremena, nego sredstvo kojim se proriče budućnost ponašanja ovaca i koza i utiče na njegove reakcije, unaprijed formirajući stavove za buduće medijske i političke događaje na osnovu mitova i mitoloških elemenata kojima manipuliše u sadržaju svojih priča, dajući privid ispunjavanja onog trećeg nivoa u magijskoj potrazi za smislom i kontrolom nad stvarnošću – iluziju zadovoljenja u uticaju na stvarnost. Kako su bacani uroci, prizivane kiše, postavljani kraljevi ili predsjednici, slavljena godišnja doba, tako se kroz umjetnost pokretnih slika, veliku industriju iluzija – film, zadovoljava to čovjekovo psihičko u strahu od nepoznatog – katarzično osjećanje smisla i svrhe; onaj mitološki uređen svijet u kome se kao i u demokratiji ostavlja izbor i pravedno pobjeđuje.
Tekst prilagođen iz knjige autorice „Potreba za smislom: Mit, manipulacija i film“.
