Piše: Sead Vegara
Sva oskarovska prognoziranja i oskarovske kladioničarske zavrzlame, a koje su se ponavljale iz godine u godinu sa tačno razrađenom strategijom i strukturom po kojima su se vrednovale glumačke performanse, tematike filmova, pale su u vodu kada je prošle godine na 92. po redu dodjeli Oscara iznenađujuće trijumfovao južnokorejski film Parasite reditelja Bonga Joon-hoa osvojiviši četiri kipića: najbolji film, najbolji strani film, najbolja režija i originalni scenarij. Svakako, prošlogodišnja dodjela je protekla u znaku streaming diva Netflixa koji je predvodio sa 24 nominacije za svoje filmove. I ove godine, iako još oficijelno nisu objavljene nominacije, ono po čemu smo se mogli ravnati jesu bile nominacije za Zlatne globuse gdje je Netflix opet prednjačio sa 42 pomena (svakako uzimajući u obzir i TV sekciju). Nema sumnje da je i Netflix postao ozbiljan „oskarovski igrač“. Oskarovska predviđanja filmskog portala Filmofil.ba ograničena su na šest naslova, time šest oskarovskih kategorija:
Najbolji originalni scenarij: Mank (Jack Fincher)
Film Mank u režiji Davida Finchera, a prema scenariju njegovog oca Jacka, predstavlja priču o tome kako je napisan scenarij za, po mnogima, najbolji film ikada snimljen, Citizen Kane (1941). Fincher(i) nas vraćaju u tridesete godine prošlog stoljeća, Ameriku i Hollywood u doba velike depresije. Hermanu Mankiewiczu (Gary Oldman), scenaristi i alkoholičaru, mladi reditelj u usponu Orson Welles (Tom Burke), prilazi sa idejom pisanja scenarija u kojem će se okomiti na medijskog mogula Williama Randolpha Hearsta (Charles Dance), ali samo pod uslovom da se Herman odrekne prava na scenarij. Kako je i historija pokazala Mankiewicz, “Mank“ se nije odrekao prava, ali je “podijelio“ Oscara za najbolji scenarij sa Wellesom. Treba li reći da bi bilo prikladno kada bi Fincher stariji (posthumno) bio nagrađen Oscarom za najbolji scenarij... ne samo na osnovu toga što je bio film o čijem stvaranju govori, već na zaista originalnom pristupu temi.
Najbolji film: The Trial of the Chicago 7 (Suđenje Čikaškoj sedmorci, režija: Aaron Sorkin)
Ako je suditi prema jednostavno razrađenom oskarovskom izboru za najbolji film, koje je do prošle godine išlo prema ustaljenom rasporedu, kada je dodjela bila potpuno iznenađenje, onda najnoviji film The Trial of the Chicago 7 priznatog scenariste Aarona Sorkina (dobitnik Oscara za scenariji filma The Social Network, 2010) i reditelja koji iza sebe ima jedan rediteljski uradak (Molly's Game, 2017), izgleda i zvuči poput ponosnog punopravnog pobjednika. Sorkin sada radi sa onim materijalom sa kojim je i započeo svoju karijeru (scenarij za film A Few Good Men, 1992), sudskoj drami o velikom slučaju u američkoj historiji o suđenju Čikaškoj sedmorci povodom nemira i nereda u gradu Čikagu u ljeto 1968. za vrijeme održavanja Demokratke nacionalne konvecije. Američka historija, protesti protiv rata u Vijetnamu, sve prave američke vrijednosti, stručno i promišljeno upisane u scenarij, te zanatski režiran film u kojem bravurozne glumačke performanse nadograđuju sami materijal (Sacha Baron Cohen je nominovan za Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu u drami, a film ima još četiri nominacije: najbolji film-drama, scenarij, režija, pjesma), sve to uzimajući zajedno u obzir vrlo lako bi moglo prevagnuti da Sorkin osvoji Oscara za najbolji film.
Najbolja ženska uloga: Frances McDormand (Nomadland, režija: Chloé Zhao)
Treći Oscar za vodeću žensku ulogu za Frances McDormand (Fargo, 1996, Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017) mogao (i trebao) bi doći za film Nomadland rediteljice Chloé Zhao. Rediteljica Zhao je prošle godine „ukrotila“ venecijanskog Zlatnog lava, a i ovjenčala se sa četiri nominacije za Zlatne globuse. Jedna od tih nominacija je i za najbolju žensku ulogu u drami za McDormandovu. U potpunoj suprotnosti od uloge u Tri plakata izvan grada, gdje je McDormandova odlučna i britkog jezika, što na umu to na drumu, u Nomadland ona je tiha, fragilna i blagim životnim plamenom tinjajuća izgubljena duša u potrazi za nečim što se na prvu čini tako daleko, a opet tako blizu, nedostižno. Njen lik Fern, srednjovječna je žena koja živi nomadskim životom putujući kroz Ameriku u kombiju, vozeći od mjesta do mjesta, radeći razne poslove i upoznavajući široku lepezu likova. Na jedan životan i prirodan način svi ti likovi (u)kazuju o ličnosti koju McDormandova kanališe autentičnošću i nadasve uvjerljivom glumačkom igrom, a Akademijini glasači vole nagraditi takve performanse.
Najbolji sporedni glumac: Jared Leto (The Little Things, režija: John Lee Hancock)
“Sporogoreći triler“ Male stvari u kojem reditelj John Lee Hancock sebi daje vremena u otkrivanju detalja, dozvoljavajući dobrim, fe-no-me-nal-nim glumačkim performansama svakog ponaosob od trojca Washington-Malek-Leto da udahnu i (polagano) izdahnu glumačku bravuru u filmu koji će vas cijelo svoje trajanje tjerati na razmišljanje i preispitivanje odluka likova i njihovih metoda. Riječ je o proceduralnom trileru o hvatanju serijskog ubice, koje spada u sami vrh žanra, štaviše vrlo blizu vrha, do samih naslova The Silence of the Lambs i Se7en. Policijski dvojac Deacon (Denzel Washington) i Baxter (Rami Malak) zajedno istražuju serijska ubistava koja se dešavaju već pet godina unazad, te konačno nailaze na potencijalnog osumnjičenog, 30-i-nešto-godišnjeg Alberta Sparmu u jezivoj interpretaciji genijalnog Jareda Letoa. Način na koji ga Leto igra odaje majstora glumačkog zanata, a sama fizička prisutnost, način na koji se drži i upravlja tijelom, gdje Leto bukvalno hoda kao da je “oslobodio cijeli grad“, te njegov “psihopatski“ manerizam i gestikulacije, najviše dolaze do izražaja kada se desi sukob “glumačkih titana“, kada naslovni trojac dijeli kadar. Zbog odlične glumačke igre, gdje glumački trojac djeluje poput uhodanog jazz sastava, Jared Leto svojom igrom zaslužuje ne samo nominaciju već i samog Oscara za najbolju sporeednu ulogu.
Najbolji anmirani film: Soul (Duša; režija: Pete Docter & Kemp Powers)
Digitalni lutkari iz Pixara su ti koji u svojim filmovima imaju savršenu notu dječijeg “zamaskiranog u odraslu odjeću“, onoga što će se svidjeti djeci, a odrasli se istodobno pronaći u tome, pod uslovom naravno da je to njihova “šoljica čaja“. Protagonista CGI animiranog Soul (Duša) je učitelj muzičkog obrazovanja Joe Gardner (glas Jamieja Foxxa), čija je nedosanjana želja postati pravim priznatim jazz muzičarem. Susrećemo ga na početku u učionici gdje vodi školski muzički sastav, vježbajući sa djecom koja nimalo nisu zainteresovana (osim djevojčice Connie koja svira trombon), otkrivajući i pokazujući im šta znači živjeti za muziku. Radosnu vijest, barem za njegovu majku, donosi direktorica škole koja će Joeu dostaviti ugovor za puno radno vrijeme, sa svim beneficijama poput najprečeg – stalne plate i zdravstvenog osiguranja. Prilika se otvara i na drugoj strani, onoj koju Joe preferira, a ta je da svira sa poznatom jazz muzičarkom Dorotheom (glas Angele Bassett), pokazavši se najboljem mogućem svjetlu, kao vrstan i imaginativan jazz pijanista. Ali, Joe upada u otvoreni šaht, a njegova duša bude transportovana u drugi svijet, dok mu tjelo ostaje na Zemlji u komi i prikopčano na aparate. Joeova duša će se od tada naći u nezgodnoj sitauciji morajući pronaći put nazad u tijelo i još pokušati biti svojevrsni mentor čangrizavoj i neumoljivoj maloj duši zvanoj 22 (glas Tine Fey) koju treba spremiti na odlazak na Zemlju. Sama postavka priče na nevjerovatan, neviđen način objedinjuje i daje svoje viđenje onoga što život čini vrijednim življenja. I ne samo da bi Soul trebao odnijeti Oscara za najbolji animirani film već se okititi makar nominacijom, ako već ne i kipićem za najbolji originalni scenarij.
Najbolji strani film: Quo Vadis, Aida? (režija: Jasmila Žbanić, Bosna i Hercegovina)
Shodno tome kako je Danis Tanović u svom prvijencu No Man's Land (2001), nagrađenim Oscarom za najbolji strani film, na komičan i dramatičan način pokazao besmisao rata (u BiH), općenito, te prikazao umješanost stranih sila u vidu UN-a, tako i Jasmila Žbanić niti u jednom trenutku ne pada u iskušenje da učini svoj film Quo Vadis, Aida? pitkim i za gledanje jednostavnim. Quo Vadis, Aida? film je koji dolazi tačno 25 godina od Srebreničkog genocida i kojim rediteljica Žbanić prikazuje svu surovost stradanja Srebreničana. Ovo je surova i pulsirajućim životom, na istinitim događajima bazirana potresna priča prema kojoj ne možete da ostanete ravnodušni i gdje ćete se naći na rubu suza u nekoliko navrata. Bosna i Hercegovina u Quo Vadis, Aida? ima jakog kandidata, i dok se 15. marta ne obznane nominacije za Oscare, možemo se potajno nadati, ako bude nominacija, onda i samom pozlaćenom kipiću koji se dodjeljuje 25. aprila.
Objavljeno na portalu Klix.ba