Piše: Nino Romić
Nekoć davno, na dalekom planetu analogne tehnologije...
Na ćoškovima poslovnih zgrada, u atomskim skloništima, u podrumima – pa ponekad i u samim stanovima stambenih zgrada, nekada davno, bile su smještene institucije iznajmljivanja i premotavanja filmskih naslova, pohranjenih na magnetnim trakama unutar oklopa pravokutnog oblika. Opisani medij i poslovni model koji je srastao oko njega su bez sumnje neobični najnovijem naraštaju uživatelja filma, a isti će postojanje videoteke kao institucije vrlo vjerovatno svesti na isprazan faktoid, još jednu fusnotu iz dvadesetog vijeka. Gledajući na stvar na čisto hladnom i objektivnom svjetlu, videoteka je najistureniji dio složenog aparata čiji je cilj bio dostaviti pokretne slike iz žiže objektiva kamere pred oči gledateljâ u udobnosti njihovog doma.
Međutim, taj faktoid nikada neće imati snagu činjenice onima koji su pohodili između polica napućenih živopisnim naslovima u tvrdim omotima, s nerijetko dotjeranim prizorima iz filma ispod imena glavnog glumca, glumice ili režisera. Izbora je bilo na pretek, ali kako odlučiti koji naslov iznajmiti te večeri? Tu vam u pomoć priskače onaj Nestor iza pulta, poznavalac žanrova, franšiza i poštopalica sa stražnjih strana šarenih omota – vaš lokalni videotekar. Doduše, oscilacija u kvaliteti uvijek ima, ali arhetipni primjerak jednog ozbiljnijeg voditelja noćne smjene bi trebao imati pozamašno, ako već ne i enciklopedijsko poznavanje naslova u ponudi. Ukoliko imate sreće, možda bi i znao gdje je pohranio zadnji primjerak kasete sa traženim naslovom ili bi ga, u slučaju da ste dobri prijatelj, čak i unaprijed rezervirao, zabacivši kasetu u ladicu dan ranije.
U dobu kada internet nije postojao, ili je bio slabo zastupljen kao sredstvo informiranja, filmoljupci su se oslanjali na kratki opis na poleđini omota te na savjet već opisanog filmskog gurua. Dok bi zaljubljeni parovi odmah sa vrata produžili do vječno izdašne police sa romantičnim komedijama, nemali broj razgovora po ulasku u videoteku bi započinjao sa: „Imate li nešto tipa 'akcija-triler'?“ Opreznija vrsta razgovora bi započela tek nakon što bi se potražitelj uvjerio da unaokolo nema osoba ženskog spola, gledajući prema zabačenoj polici sa raznobojnim omotima, te bi se nastavio sa: „Imaš li nešto sa... Jennom?“
Po odabiru naslova bi uslijedila i konačna konzumacija filma – na spravi za reprodukciju analognog signala i sumnjive kvalitete zvuka. Tehnologija je napredovala od zenita VHS kaseta i videorekordera, ali preprodukcija filma na njima – te nakratko na njihovom neposrednom nasljedniku, DVD-u – stvarala je sa današnje perspektive čudnu napetost. Jednom iznajmljen, film mora biti vraćen sutra, osim ako nije bio iznajmljen po vikend modelu kada bi cilj obično bio nakupiti što više filmova te se potom zabarakadirati do sivog svitanja ponedeljka i početka radno-školske sedmice. Drugim riječima, bili biste obavezani pogledati film što prije, a to je podrazumijevalo odvajanje vremena kako biste se posvetili tom činu. Dalje, jednom kada biste započeli gledanje filma i zavrtili traku preko minijaturnih špula vašeg videorekordera, vjerovatno biste ga pogledali i do kraja, kako biste mogli premotati kasetu i vratiti je u kartonski omot sa logom vaše lokalne videoteke. To jeste, ako ste biste bili savjesni članovi, koji kasete vraćaju na vrijeme i uvijek premotane...
Danas, ako gledate film vjerovatno to činite preko nekog digitalnog medija, bila njegova preprodukcija lokalna ili daleka – odnosno, putem nekog streaming servisa. S time je nestala gore opisana napetost pri gledanju traženog naslova, a koja nastaje postojanjem usporedno kratko vremenskog roka kojim biste ranije raspolagali filmom. VHS je odavno postao zastarjeli medij, DVD je arhaičan, a ni BluRay nije daleko od istovjetnog statusa. Ukoliko koristite neki od skorijih modela opisanih sprava, imate na raspolaganju opciju trenutnog nastavljanja reprodukcije sa desetak sekundi lufta, ne biste li prvo osvježili sjećanje gdje ste tačno sinoć zaustavili priču. Sličnu funkciju posjeduju i najpopularniji lokalni i daleki softverski pandani spravama za reprodukciju, kao i mogućnost odabira i preskakanja scena. Time smo sve više naviknuti gledati film u njegovom segmentiranom obliku, umjesto u njegovom neisprekidanom, holistički povezanom obliku. Preskakanje scena je bilo moguće i na VHS-u, ali u tom slučaju taj čin je imao izrazito sporu i mehaničku narav, budući da je bilo potrebno provući i do nekoliko metara magnetne trake preko čitaće glave videorekordera kako bismo došli do željenog trenutka u film, a ta sporost bi uglavnom obeshrabrivala učestalo vraćanje i premotavanje.
Zlatni dani poslovnog modela videoteke mogu se uslovno staviti u vremenski period od dvadesetak godina od pobjede VHS-a nad BetaMaxom u ratovima formata kućnih videorekordera u osamdesetim godinama dvadesetog vijeka do pojave široko dostupnih i brzih internet veza u prvoj deceniji 21. vijeka. Osoba se mogla roditi, provesti djetinjstvo i školovati se do diplome u četvrt vijeka, te imati priliku vidjeti uspon, zenit i pad VHS-a kao glavnog kućnog medija. Do tada je DVD istisnuo VHS, a podaci pohranjeni u digitalnom obliku su prirodno daleko lakši za kopiranje i plasiranje na različitim piratskim stranicama. Deceniju kasnije, kaskajući pomalo za trendovima, vlasnici autorskih prava su odlučili osujetiti, donekle, mrežovne gusare sve većim katalozima na zakonski reguliranim izvorima.
Zbog privredne stvarnosti Bosne i Hercegovine, pa i drugih bivših jugoslavenskih republika, VHS je usporedno kasno predao svoj primat DVD-u. Iz istog razloga se iznajmljivački model poslovanja zadržao duže u našem podneblju. Još neko vrijeme su ljudi svraćali u videoteke u potrazi za nekom dugometražnom razonodom, bila ona na VHS-u ili na DVD-u. A onda su se na tržnicama i malenim prodavnicama počeli pojavljivati obični CD-romovi sa cijelim filmovima. Cijena je vrlo brzo postala dovoljno niska da se mnogima činilo praktičnijim kupiti piratski snimak za 5-10 konvertibilnih maraka i posjedovati vlastiti primjerak filma, nego ga iznajmiti za desetinu te cijene za samo jedan dan.
Model iznajmljivanja još uvijek postoji, donekle. Naime, mjesečna preplata na Netflix, Amazon, Hulu ili HBO Max se može usporediti sa mjesečnom članskom kartom koja vam daje nalog i pozamašan broj naslova za gledanje. Treba dodati da Amazon i još nekoliko većih streaming servisa, kao što je Disney+, uveliko gledaju na dodatno naplaćivanje kao svojevrsnu zamjenu prodaje ulaznica u kino-dvoranama, što ih ove filmove ponovo stavlja u model iznajmljivanja, doduše u stilu 21. vijeka. Ipak, nijedan od online servisa za gledanje „daljinskog“ sadržaja ne nudi društveno iskustvo odlaska u videoteku. Ako ste bili školarac u zenitu VHS-doba, vjerovatno biste po nove filmove išli sa prijateljem, budući da je džeparac bio ograničen, a dvoje uvijek može platiti i ponijeti više od jednog. Ponekad biste prešli preko kućnog praga misleći da ćete iznajmiti određeni film, a preko istog praga biste se vratili sa dva potpuno nevezana naslova. Dok biste birali i lutali između polica, imali biste priliku čuti neke od najargumentovanijih rasprava o filmu za i preko pulta. Te rasprave se nisu preselile na društvene mreže, kao što se često spominje, već su zamijenjene kratkim, činjenično upitnim svađama koje se nerijetko svode na razmjene ad hominem naravi.
Ako je videoteka spomenik minulog doba, onda su razni pružatelji streaming usluga vjesnici novog doba. Za sada možemo biti samo agnostični po očitom pitanju – na šta će to doba izgledati? Izumiranje fizičkih medija i selidba u maglovite oblake interneta daje krovnim kompanijama, vlasnicima streaming servisa, mogućnost da učine neke starije naslove nedostupnim gledateljstvu, iz bilo kojeg razloga.
Mnogi naslovi se mogu, zbog nenaklonosti političke ili društvene klime danas, svrstati u neku skupinu političkih nedoličnih filmova i sutra jednostavno nestati iz kolektivne svijesti publike. Prije dvadesetak godina, to je bilo nemoguće. Kao drugi dom filma izvan kino-dvorane, videoteka je služila kao branik protiv takvog zavjerničkog ponašanja. Kako će se stvari dalje odvijati bez videoteke i fizičkog medija kao glavnog sredstva distribucije filma? Pa, možda je najbolje citirati poštovanog fiktivnog FBI agenta i reći: „Želim vjerovati.“
