Piše: Marko Njegić

Punisher je, čini se, do daljnjega ispucao sve metke iz nepresušnih strojnica kažnjavajući zlikovce. Netflix je otkazao Marvelovu seriju netom nakon friške ovogodišnje druge sezone. Nepravda za djelitelja pravde? I da i ne. Nova tjelesna inkarnacija akcijskog (anti)junaka iz kultnog Marvelovog stripa, prva televizijska nakon triju kinoverzija u tumačenju Dolpha Lundgrena (1988.), Thomasa Janea (2004.) i Raya Stevensona (2008.), prilično je impresivna. Tome zahvalimo stopostotno uživljenom Jonu Bernthalu. Gledatelj se treba naviknuti na primordijalno sirovi osvetnički izričaj Bernthala, glumca koji bi u eventualnom biografskom filmu možda mogao utjeloviti mladog Roberta De Nira čijeg je sina, zanimljivo, igrao u "Obračunu legendi". Iako Bernthal najmanje sliči Franku Castleu i njegovu alter-egu Punisheru iz stripa od dosadašnjih tumača, najmanje je "square jaw" tip, nadoknađuje to brutalnošću lika.

Bernthal fizički ispoljava njegovo mentalno PTSP stanje, borbu s unutarnjim demonima tijekom koje mu netko s pravom može reći "jedina osoba koju kažnjavaš si ti sam". Castle je služio u Afganistanu i već je to ratovanje uzelo danak (prije nego što su mu ubili obitelj) sudeći po krvavom prepadu na talibane na početku prve sezone. Kolika je cijena nasilja, istražuje prva sezona i bavi se njegovim efektom na one koji su mu direktno izloženi, dakle traumom vojnika-veterana obučenih da ubijaju za domovinu i postižu mutne političke ciljeve, a Punisher je produkt tog i takvog sustava. Akcijski (anti)heroj na granici psihopate, na pola puta između "dobrog samaritanca" i "seronje koji stalno upada u nevolje".

Prva sezona je zamišljena kao nekakva akcijska karakterna studija, međutim psihološka drama gubi inicijalnu snagu nakon gotovo 13 sati tipično serijskog beskrajnog vraćenja u začaranom krugu tema (ovdje hvalevrijedno za žanr između PTSP i "gun control" boljki suvremenog američkog društva) te pridavanju pažnje nezanimljivim sporednim likovima pripadnika zakona koji se doimaju da su osvanuli iz neke skroz druge serije. Akcija je, s druge strane, svedena na povremene bljeskove naoružanog Punishera kojemu treba dugo, dugo, duuugo vremena da počne istjerivati "sudac-porota-krvnik" pravdu u crnoj obleki s bijelom lubanjom naslikanom na prsima. Početno "madmaxovsko" gaženje negativaca na motorima i snajpersko smaknuće najavljuju nešto što gledatelji dobivaju tek na mahove.

Jon Bernthal kao Punisher

Nedvojbeno bolja, kompaktnija i raskošnijih produkcijskih vrijednosti, druga sezona je naizgled naučila lekciju od prethodne i prve tri epizode su prilično dinamične, pa i dojmljivo režirane, poput onog "napada na policijsku stanicu". No, do kraja preostalih deset epizoda, uključujući posljednju u koju je (klasika) nasilu sve natrpano da se razriješi, druga sezona vrlo brzo i sama biva rastegnuta unedogled. "Season 2" vrluda između dvije odvojene linije priče koje djeluju upravo tako – odvojeno, nespretno povezano u jedan narativ. Novi antagonist, stoički i šutljivi Pilgrim (Josh Stewart), nalazi se za petama mladoj Amy (Giorgia Whigham) unatoč tome što ju je Castle primio u svoje zaštitničko krilo, a stari suparnik, brbljavi Billy Russo (Ben Barnes), želi se osvetiti Punisheru zbog toga što ga je ovaj na kraju prve sezone bacio u komu i ostavio ožiljke na njegovom licu.

Pilgrim i Russo se proizvoljno izmjenjuju u epizodama dok se Punisher ne može odlučiti s kime bi najprije vojevao. Ako ste očekivali da će Russo nakon facijalne rekonstrukcije, kad skine masku, biti nekakav hororski antagonist a la Freddy Kruger, smanjite očekivanja: radi se o jeftinim porezotinama kao da su stigle iz "make up" odjela neke prosječne serije devedesetih. Punisher umnogome djeluje kao prosječna serija devedesetih koja je htjela biti novomilenijski akcijski film poput Johna Ramba, Racije i Johna Wicka. Natprosječnom je isključivo čine Bernthal i akcija, onda kad je ima. "Kvragu, Frenkie, volim te gledati na djelu", Russo s razlogom hvali Castlea u akciji. S izjavama poput "Ja nisam onaj koji umire, ja sam onaj koji ubija", Bernthalov Punisher je akcijaš spreman "žvakati žvake i j... majke", da citiramo Roddyja Pipera iz Oni žive, ali njegova žvaka (serija) se nažalost previše rasteže i to umanjuje akcijski učinak.

Ipak, kad sijevne u kadru, a u drugoj sezoni sijeva češće, akcija je učinkovita i vjerojatno najkrvavija televizijska uopće, baštinik novomilenijskog kino/direktno-na-video realizma/naturalizma i rubno groteskne poetike posljednjeg filmskog Punishera s povremenim dobrodošlim "old school" odmacima (Frank skida jaknu u usporenom pokretu otkrivajući lubanju na prsima). Ekscesivne akcijske scene nisu za najosjetljivije gledatelje budući da Castle sprovodi "oko za oči, zub za zube" osvetu. Rijetki koji ostanu živi nakon susreta s njime bit će poslani na hitnu na šivanje i gipsanje, a i on sam znade popušiti metak. Više je, jasno, onih koji ne prežive kad ih stigne Castleova ruka i noga pravde. Mnogim oponentima Punisher mijenja izgled da ih ni majka ne bi prepoznala. Jednoga će s utegom u ruci išaketati na sliku i nepriliku mutanta Tonyja iz Potpunog sjećanja. Makljaža u teretani je za novomilenijsko anale žanra ako već serija nije. Pravda je bar djelomično zadovoljena.

Zaslužio još jednu šansu

S obzirom da je druga sezona ipak bolja od prve, Punisher je načelno zaslužio još jednu šansu, pa nije isključeno da se treća u konačnici ukaže na nekoj "streaming" platformi.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija