Piše: Sead Vegara

Šokantne slike aviona koji se 11. septembra 2001. obrušavaju na njujorške tornjeve blizance (World Trade Center) obišle su svijet, a holivudska tvornica snova, i to njen politički najangažovaniji reditelj Oliver Stone će se tek 2006. uhvatiti u koštac sa tim nemilim događajem. Rezultat je bio poražavajući, film koji ne posjeduje niti jedan jedini istinski vrijedan momenat kojim bi opravdao pažnju publike. Sa druge strane, američki dokumentaristi su svojim uradcima pokušali odmotati klupko teorija zavjere kakvim se smatraju napadi na WTC (Loose Change 9/11, Dylan Avery, 2009.).

Organizacija Al-Kaida na čelu sa Osamom bin Ladenom preuzela je odgovornost za napad, a SAD je sa britanskim trupama i nekoliko koalicionih saveznika 7. oktobra 2001. izvršio invaziju na Afganistan sa namjerom svrgavanja režima talibana, uništavanja Al-Kaide i hvatanja Osame bin Ladena.

Film Zero Dark Thirty oskarovke Kathryn Bigelow (The Hurt Locker) govori upravo o nastojanjima američkih vojnih i obavještajnih snaga da uhvate Bin Ladena. U svom prethodnom Oscarima nagrađenom filmu The Hurt Locker (Narednik James), njih ukupno šest, Bigelow se pozabavila deminerima u Iraku. Sa scenarijem Marka Boala, baziranim na autentičnim iskustvima samog Boala dok je pratio jednu deminersku jedinicu u Iraku, Bigelow je uspjela vjerno da prikaže psihu vojnika deminera u ratu. Priča je pratila narednika Jamesa (Jeremy Renner), svojevrsnog adrenalinskog ovisnika, čije egzibicije na terenu dovedu do nekih neviđenih situacija.

Na izvjestan način, antiratni film The Hurt Locker je sušta suprotnost pretposljednjeg filma jednog od najvećih živućih holivudskih reditelja Clinta Eastwooda, American Sniper (Američki snajper), koji predstavlja potpuno bljutavi patriotsko-propagandni holivudski film. Istina, znalački režiran, ali u biti čisto patriotsko-propagandno angažiran film. Protagonista filma Chris Kyle (Bradley Cooper), prošavši rigoroznu obuka za NAVY Seale nakon napada na WTC, odradio je četiri ture u Iraku i ostvario rekordnih 160 odstrijela, najveći broj ubistava u cijeloj američkoj vojnoj historiji, što mu je i donijelo nadimak Legenda.

'Barbari iz pustinje'

Paralela između fiktivnog lika narednika Jamesa i stvarnog Kylea je evidentna u tome da su i jedan i drugi na izvjestan način ovisnici o ratovanju, te i jedan i drugi rizikuju život da bi pomogli svojim saborcima. Rennerov narednik James “čisti“ mine, dok Cooperov Kyle daleko sklonjen ima neprijatelja na nišanu snajpera. Ono što je kritično u samom Eastwoodovom filmu jeste način na koji on počinje: sliku crno-bijelog loga filmskog studija Warner Bros. iz offa prati ezan i onda ide rez na kretanje tenka, nakon čega ide i scena u crkvi gdje svećenik drži propovijed o poimanju dobra i zla. Očitije od ovoga ne može biti - tenkovima na islam.

Opet, rijetki su filmovi koji tematiziraju afganistanski i irački sukob i predstavljaju djelovanje američkih vojnih snaga u Afganistanu i Iraku, a da se po mnogo čemu razlikuju od prijašnjih holivudskih produkcija u kojima su Arapi sterotipizirani kao amerikanomrsci. Likovi Arapa u holivudskim filmovima su počeli da se mijenjaju nakon Drugog svjetskog rata do kada su Arapi prikazivani kao “barbari iz pustinje“.

Tri stvari su odredile tu sliku: palestinsko-izraelski konflikt, arapski embargo na naftu u '70-im (što je dovelo do povećanja cijena benzina i ogorčenja Amerikanaca; cijelog svijeta) i Iranska revolucija. Ova tri događaja su dovela do današnjeg stereotipnog prikazivanja Arapa u američkim filmovima, koje se samo potvrdilo nakon 11. septembra 2001.

Najnoviji film koji se na marginalan način bavi ovom tematikom je War Dogs (Psi rata) reditelja Todda Phillipsa (The Hangover trilogija). Zasnovan na istinitoj priči dvojice mladića, Davida Packouza (Miles Teller) i Efraima Diverolia (Jonah Hill), koji su od američke vlade dobili 300 miliona dolara za naoružavanje američkih trupa u Afganistanu. Dvojac je taj novac osigurao kroz vlastitu firmu, eksploatišući slabo znanu vladinu inicijativu dopuštanja malim firmama da ponude novac za ugovore naoružavanja vojske. Naravno, do tog trenutka su prošli samo trnje i kamenje, a Arapi su u nekoliko scena prikazani i okarakterisani kao “prljavi i do neke mjere podli“ narod.

Glorifikacija američkih vrijednosti

Još dva filma novije holivudske produkcije se bave tematikom afganistanskog sukoba. Jedan više se koncentrišući na položaj novinara izvještača sa terena – Whiskey Tango Foxtrot, i drugi, Rock the Kasbah, koji pripovijeda priču polupropalog muzičkog producenta (Bill Murray) i njegova nastojanja da uradi nešto na što će biti ponosan u životu, što će dati određeni smisao onome čime se bavi. Oba filma su zasnovana na istinitim događajima i to im daje svojevrsni kredibilitet, samo što je Whiskey Tango Foxtrot u mnogo čemu bolje osmišljen i urađen film od Rock the Kasbah, čiji su motivi za snimanje bili čisto glorificiranje američkih vrijednosti, američko uplitanje u živote Arapa (drugih naroda općenito) te provođenje vlastite volje, kulture i običaja.

Reditelj filma Rock the Kasbah Barry Levinson je još davno, 1987. godine, snimio film Good Morning, Vietnam u kojem je Robin Williams portretirao Adriana Cronauera, stvarnog američkog radio DJ-a u Vijetnamu. Tipično holivudski zašećereni film o Vijetnamu u vidu komedije ostao je kao spomenik Williamsovom komičarskom geniju (glumac je bio nominovan za Oscara za svoj performans), a reditelj Levinson je ipak, za razliku od filma Rock the Kasbah, pokazao određeni nivo slojevitosti u pripovijedanju. U Rock the Kasbah se također može pronaći poveznica sa filmom War Dogs. Iako je on imao premijeru dosta poslije, dvojac iz War Dogsa na izvjestan način prikazan je u Rock the Kasbah kao trgovci oružjem koji će uplesti Murrayjev lik u sumnjive radnje.

Lik novinarke i TV reporterke u filmu Whiskey Tango Foxtrot portretira Tina Fey. Glumica je vjerno dočarala kao reporterku “gladnu“ dobre priče, tzv. ovisnika o senzacijama od naivne osobe sa početka filma. To je tako dobro uprizoreno u sceni u kojoj joj lokalni vodič, inače doktor po profesiji, pokušava objasniti u šta se pretvorila (podnoseći ostavku na mjesto vodiča) priča joj anegdotu sa posla, kada su ovisnici o morfijumu dolazili sa djecom slomljenih ruku da bi, dok doktori previjaju djecu, oni krali morfij.

Sjajan detalj, autentičan i istinit, onaj je sa kraja filma u kojem se njih dvoje pozdravljaju pred aerodromom. Ona mu kaže da bi se u njenoj kulturi sada jednostavno zagrlili i pružili ruke jedno drugom, on njoj da to nije njihov običaj i u tom momentu se odvija jedini fizički kontakt između njih dvoje dok ona preuzima kofer iz njegove ruke.

Bilo kako bilo, Hollywood će uvijek imati potrebu da eksploatiše sve američke ratove bili oni opravdani ili ne, i istina, nekad sa manje, a nekad sa više uspjeha.