Piše: Nisad Selimović
Život nekada prosto nije fer. Baš kada obučete novu majicu, neka zla ptica iznad vas izvršiće nuždu. Mada neki kažu da je i to znak sreće, i da će nakon toga doći nešto lijepo, to i nije baš slučaj sa glavnim junakom filma braće Coen - ozbiljnim čovjekom. Baš kao da prkosi svim pravilima stvarnog života, floskulama tipa “poslije kiše dođe sunce”, ovom junaku sve kreće nizbrdo i prosto nikada ne staje. Ozbiljan čovjek je žanrovski, koliko je to moguće u isto vrijeme biti, crnohumorna komedija-drama smještena u šezdesete godine prošlog stoljeća. U centru pažnje je Larry Gopnik (Michael Stuhlbarg), profesor matematike iz predgrađa Minessotte, miran, tih i pošten čovjek koji pokušava svojoj porodici obezbijediti normalan život. Ali sve će to biti narušeno naizgled nasumičnim događajima, počevši od ženinog saopštenja da se želi ritualno razvesti kako bi se mirno “u vjeri” udala za drugog čovjeka, inače porodičnog prijatelja. Unutar kompletne jevrejske zajednice Larry će potražiti rješenje za svoj problem, ali i ne riješivši ga, stići će ga drugi, kao npr. uhićenje njegovog tetka u klubu ljubitelja sodomije u Sjevernoj Dakoti.
Ozbiljan čovjek; režija: Ethan i Joel Coen; uloge: Michael Stuhlbarg, Richard Kind, Fred Melamed; 2009.
IMDb rejting: 7.0/10
Rotten Tomatoes rejting: 89%
Da, film je to braće Coen, stoga ništa ne iznenađuje. Potpuno paralelno, stižu ga računi za ploče koje nije naručio, sinu ide Bar Mitzwah, na fakultetu ga žele podmititi, a on počinje živjeti u motelu i trošiti vrijeme i novac na isprazne savjete advokata koji se, naravno, predstavlja kao prijatelj. Sve, ama baš sve ide naopako, pa čak i vuče u granice dosade, u filmu braće Coen. Do jednog trenutka, kao i uvijek, kada shvatite zašto je to jedno genijalno djelo. U vrlo sporom ritmu, sa donekle filtriranom fotografijom izblijedjelih tonova, Joel i Ethan letargično nas uvlače u sivilo života sirotog Larrya. Ali, ne na patetičan način, što bi dovelo do apsolutno nezanimljive konačnice. Upravo naprotiv, kroz vrlo male, ali superiorne intervencije unutar samog scenarija, nasmijaćete se nad sudbinom koja se urušava i zapitaćete se da li je to moguće.
Coenovi također koriste i veoma dugačke kadrove, sa izopačenim uglovima, kako bi stvorili dojam psihodelije, kombinirajući ih sa veoma efektnom muzičkom podlogom, unutar koje prednjači “Somebody to Love” od Jefferson Airplanea. To vrlo pogoduje samoj radnji i smekšava tegobnu situaciju, doprinoseći gledljivosti filma. Kroz film se proteže određena opservacija prema jevrejskoj zajednici, uz priličan upliv u njene vode. Teško je reći da li je pozitivan ili ne, ta zajednica će dati svoj sud, ali sigurno je da su Coenovi željeli napraviti film koji se bavi pomenutom zajednicom iznutra. Tome je mnogo doprinijelo i njihovo odrastanje uz nju, upravo u Minnessoti. Kako kažu, kombinirali su sjećanja na likove koje su zaista poznavali u to vrijeme, kao djeca, ali izbjegavaju opaske da su snimili autobiografski film.
Kako god, Ozbiljan čovjek je jedno ozbiljno gledanje, komedija ili tragedija – nebitno. Ono što je zaista bitno je šansa da se čovjek pošteno odmori od prezasićenosti domaćih kina otpacima filmske industrije, i pruži vlastitom umu sto minuta uživanja. Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
