Piše: Nisad Selimović

Slavni reditelj Peter Jackson, otac trilogije Gospodar prstenova, uhvatio se vrlo ambicioznog projekta. Kao veliki zaljubljenik u historiju, a posebno Prvi svjetski rat, odlučio je brojne arhivske, crno-bijele snimke nastale na frontu i oko njega, kolorizirati, remasterizirati i popraviti u tolikoj mjeri da publika pomisli da je sve snimano jučer. Sve je počelo u Imperial War Museumu, iz kojeg su pozvali Jacksona na razgovor i jednostavno ga upitali šta bi se moglo uraditi sa tim snimcima kojima prijeti propadanje. Radilo se, naime, o ukupno 600 sati arhivskih snimaka koji su do sada korišteni samo u originalnom obliku, tokom posebnih projekcija ili ako su ih tražile televizije za svoje potrebe.

Jackson je, perfekcionist kakav jest, za koloriziranje arhivskih snimaka koristio posljednja dostignuća moderne tehnike, a uposlio je i čitače s usana kako bi odgonetnuo šta ljudi s arhivskih snimaka govore jedni drugima. Uz tehnički napor, Jackson je, zajedno sa svojim produkcijskim timom, ekstenzivno posljednjih godina putovao Evropom, kontinuirano posjećujući lokacije ratnih bitki, pritom okidajući hiljade fotografija koje su poslije služile svrsi u filmskoj rekonstrukciji događanja.

Snimljeno je mnogo dokumentaraca o Prvom svjetskom ratu… I ja sam odlučio da ću u svome koristiti riječi ljudi koji su se zaista tamo borili. Naprosto, želio sam kroz tu maglu vremena prizvati te ljude u današnje, moderno doba, dati im novu humanost – radije nego da ih se promatra poput nekakvih Chaplinovih figura, u arhivskom vintage filmu, izjavio je Jackson.

I definitivno je uspio. Gdje god je prikazan (a osim jednog emitovanja na BBC-ju, prikazuje se samo u kinima - čak ima i 3D verziju), prosto je oduševio publiku koja je ostala zapanjena detaljima i koloritom nečega što je, baš kao što je to i Jackson kazao, uvijek do sada izgledalo kao ubrzani, monohromni nijemi film. Emocije su nadvladavale porodice vojnika koji su se pojavljivali na arhivskim snimcima, a kritika je više nego oduševljena. Jackson je proveo mjesece i mjesece u BBC-jevim studijima kako bi što bolje satkao priču koju želi ispričati. They Shall Not Grow Old (Oni neće ostarjeti) pokazuje nam i mnoge do sada neviđene detalje iz Velikog rata, poput scena gdje vojnici jedu, spavaju, stvaraju prijateljstva u periodima kada nisu bili na prvoj liniji fronta.

Samo ime filma dolazi iz pjesme Laurencea Binyona “For the Fallen”, objavljene nedugo nakon početka rata, u septembru 1914. S vremenom je pjesma, koja hvali vojnike koji odlaze u smrt, postala oda sjećanja na te ljude.

Koristeći kompjutere kako bismo izbrisali tehničke limitacije, možemo vidjeti i čuti Veliki rat onako kako su ga oni iskusili. Napravili smo film koji pokazuje iskustvo kako je izgledalo boriti se u ovom ratu, a ne strategije (ili) bitke, dodaje Jackson.

Producenti su prošli i kroz stotine sati intervjua sa veteranima kako bi se fokusirali na lična iskustva ljudi koji su bili uključeni i kako bi se dobilo na autentičnosti. Kopija filma će takođe biti dodijeljena svakoj srednjoj školi u Britaniji, s ključnim ciljem projekta koji će mlađim generacijama pomoći da razumiju događaje prije jednog vijeka. Šefica BBC-ja Charlotte Moore izjavila je da će film “donijeti glasove od prije stotinu godina koje do sada nismo čuli jednoj potpuno novoj generaciji”.

Osim bojenja kadrova sa što vjernijim bojama, tim je imao zadatak i rekonstrukcije kadrova kroz digitalne procese. Originalni frame rate snimaka varira između 16 i 24 sličice po sekundi jer se traka okretala ručno. Jackson je odlučio to dići na 30 sličica u sekundi, pa je bilo potrebno sintetizirati nedostajuće frameove. Sintetiziranje potrebnih sličica služi za uklanjanje trzaja u pokretima, a ekipa je koristila i 3D unapređenja, te su angažirali glumce koji su dali glasove vojnicima sa nijemog filma. Sve ove tehnike pomogle su da se scene čine življima.

I upravo je to ono što Jacksonov film toliko odmiče od svih do sada snimljenih. Iako su se dešavale grozne stvari svuda oko njih, vojnici su ipak živjeli svoje živote i smijali se mimo fronta. Tako se jedan veteran prisjeća kako su rovovi izgledali kao “kampovanje sa momcima, sa malom dozom opasnosti kako bi bilo interesantnije”, dok drugi kaže da su mnogi doživljavali “tako mnogo ljubaznosti” na fronti, kao malu dozu nečega što su ostavili kod kuće.