Piše: Maja Abadžija

Globalno gledalačko iskustvo posljednjih godina obilježeno je malom, počesto gorkom revolucijom koja odražava ozbiljna gibanja u najmoćnijoj filmskoj industriji na svijetu. Počeli smo najozbiljnije protestovati kada platno i ekran ne odražavaju rasni, etnički i rodni diverzitet “stvarnog svijeta”, čak i kada su u pitanju i od stvarnosti najudaljenija djela filmske i serijske fikcije. Karakter umjetničkog djela kao svijeta-za-sebe odbačen je gotovo u potpunosti i kritika je sklona slaviti filmove i serije koji diverzitet isturaju u prvi plan ili pričaju priče marginaliziranih, makar bilo riječ o posve prosječnim uratcima koje ćemo već u sljedećoj sezoni zaboraviti. Nadati se da je sve to simptom novih vremena, kada i autori i kritika isprobavaju i izoštravaju nove optike, i kada uče iznova, u najboljem interesu umjetnosti, biti oprezni kada u umjetničkom djelu traže ono čega tamo nema i propituju namjere autora, odnosno procjenjivati svaku priču po pravilima nje same, ne pitajući (samo) da li je autor zašao u svjetove “manjina” nego i kako je to učinjeno.

Južnjačka gotika

Gledajući širi televizijski i žanrovski kontekst, Oštri predmeti počivaju na klasičnoj, gotovo prozaičnoj, no još od Twin Peaksa beskrajno produktivnoj postavci krimi-žanra: istinsko crno lice Amerike nisu njeni blještavi megapolisi, nego provincijska zabit iz koje se prelivaju nefiltrirana prljavština i zlo. Osim toga što pažnju drži u granicama koje je ocrtao krimi-žanr, tragajući za ubicom čija je netipičnost i neuhvatljivost iznenađujuća na mjestu gdje svako o svakome zna sve, ali o ubici baš ništa, serijal žanrovsku okosnicu usložnjava natjeravši nas da pratimo posve nepouzdanu glavnu junakinju i kroz njene oči spoznajemo sve: od finesa samog slučaja preko karaktera koji nastanjuju Windgap do njenog vlastitog traumatskog klupka koje približavajući se izvoru, pulsira sve jače. Trik je u sljedećem: dok je pratimo kako razgovara sa članovima porodice žrtava, potencijalnim svjedocima i osumnjičenima, policijskim službenicima, pokušavajući doći do bar trunke istine iza dobro proračunatih narativa, jezivo slađanih manira i beskompromisnog odbijanja, želimo joj vjerovati i očekujemo da će eventualno doći do istine. Postavljajući traumatiziranu, ranjenu junakinju na mjesto gdje bismo očekivali nadobudnog i iskusnog detektiva, režija i montaža se maestralno igraju sa fiktivnim i faktičnim, iluzijom i istinom, metaforom i doslovnošću.

Mreža ožiljaka

Pristajući na očiglednu podvalu da bismo događaje morali pratiti Camillinim očima, neophodno je i ostaviti koji gram soli sa strane, poručuju izvrsna režiserska rješenja. Među njima ima potrošene, no i dalje makabrične metaforike, kao što je to kuća za lutke koju grade Adora i Amma po uzoru na stvarnu kuću u kojoj žive, a u kojoj vrata ka Camillinoj sobi ne vode nigdje. Tu je i doslovna metafora upisivanja traume u tijelo glavne junakinje, čija je koža išarana ožiljcima od urezanih bolnih riječi, koje se, potom, “emituju” u vanjski svijet, na predmete oko nje ili saobraćajnu signalizaciju. Metaforična je čak i muzika, bilo da je uklopljena u pozadinu scena, unutar konteksta, ili shvaćena kao motiv: Camille, recimo, opsesivno sluša Led Zeppelin na telefonu svoje cimerice sa rehabilitacije koja se ubila i koju, kao ni sestru Marian, nije uspjela spasiti. Sve je u “Oštrim predmetima” slojevito, svaki predmet, junak ili dijalog isijava skriveno značenje i upućuje na svjetove o kojima ne znamo ništa - upozoravajući da je možda bolje što ne znamo. No vjerovatno najdublji motiv od svih je motiv tuđe priče, koji je maltene osnova cijele serije.

Tuđa priča, naime, proističe iz intenzivne nelagode koju svaka od triju glavnih junakinja osjeća unutar propisane rodne uloge. Tradicionalni i patrijarhalni Windgap, sa svojim južnjačkim predrasudama, strogim odgojem i pratećom mitologijom odlično je tlo za nicanje svakovrsnih patologija. Dovoljno je navesti primjer lokalnog “praznika” koji slavi priču o mladoj republikanskoj supruzi Millie Calhoun, čije je mučenje i silovanje od sjevernjačke vojske u vrijeme građanskog rata izdignuto na nivo legende o ženskoj ustrajnosti i hrabrosti. Svaka od triju žena bit će u toj zajednici, slijepoj na vlastito truljenje i propadanje, onemogućena da ispiše vlastitu priču, po pravilima patrijarhalnog razumijevanja roda - ili uprkos njima: Camille, “cvijet bez korijena”, odat će se autodestrukciji i alkoholizmu, ispisavši priču o samopreziru i neljubavi po cijelom svom tijelu, Amma će se upuštati u morbidne zabave i igre moći, svjesno upotrebljavajući svoju nedozrelu seksualnost, dok će Adora, koja suvereno sjedi na prijestolu najrespektabilnije windgapovske dinastije (old money, kako bi to nazvala njena kći), oboljeti od Minhauzenovog sindroma i jedinu preostalu kćerku postepeno zarobljavati u mrežu svoje patološke ljubavi koja može prigrliti samo slabo i nezaštićeno, bolesno biće.

Priroda zla

Krećući se ka finalu, shvatamo da jedino Camille sa svojim nerazriješenim traumama i ožiljcima može izvjetriti vlastitu kuću od demona. Shvatamo, također, da će to od nje tražiti žrtvu, staviti vlastito tijelo na oltar kako bi spasila jednu sestru, kad već prvu, biološku, a ni onu drugu, sestru u nevolji, nije mogla. Zašavši preduboko u izvorište zla, shvativši da zlo nije, uprkos kriminalističkoj logici i patrijarhalnoj predrasudi, samo ekstenzija muškosti, nego da itekako može poticati iz osnovnog impulsa ženskosti, Camille će započeti svoj put ka oporavku. Za valorizaciju serije Oštri predmeti već samo to je dovoljno: visoki nivo oblikovanja neispisane ženske storije koja ključa u traumu ili tragediju, sadizam i destrukciju, ne pada ni jednog trenutka. Međutim, samo finale, uljuljkavši nas najprije u “objektivne” slike novog života, nudi uznemirujući twist koji ruši uspostavljene pretpostavke o zločinu. Time nas vraća u srce bola, no ovaj put bez razrješenja, u činu finalne legitimacije subjektivne, makar i pogrešne perspektive, ukazavši još jednom na mimikrijsku i prijetvornu prirodu zla.