Piše: Sead Vegara

Nakon filma Neruda (2016) o čileanskom dobitniku Nobelove nagrade za književnost, Pablu Nerudi, pjesnikov imenjak, reditelj Pablo Larraín, snimio je još jedan biografski film i to o supruzi predsjednika Kennedyja, naslovljen jednostavno Jackie (2016). Oba biopica u fokus stavljaju određeno mjesto i vrijeme radnje za svoje protagoniste; za Nerudu ključni je događaj koji predstavlja zaplet filma kada pjesnik i senator Pablo Neruda u Kongresu optužuje vladu za izdaju Komunističke partije, nakon čega za njim uslijedi potjera vlasti, dok je u Jackie centralni događaj atentat na JFK-a i organizacija procesije i same sahrane predsjednika.

Spencer; režija: Pablo Larraín; uloge: Kristen Stewart, Timothy Spall, Sally Hawkins, Jack Nielen, Sean Harris; 2021.

IMDb rejting: 6.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 83%

Larraín svojim najnovijim filmom Spencer (2021) još jednom biopicu, ovoga puta o princezi Diani (Kristen Stewart), dokazuje da je veliki majstor “biografskih pokretnih slika“. „Priča o istinitoj tragediji“, telop je koji otvara film u kojem će Larraín hirurški precizno secirati sve strane i poznate osobine princeze, ogolivši je u tom procesu do same duše. I ne samo to. Način na koji Larraín zajedno sa svojom glavnom glumicom Kristen Stewart uspjeva da prikaže princezino prevashodno fragilno duševno i tjelesno stanje, znalački je proces u istoj onoj mjeri koju je reditelj učinio i prije u Jackie, samo sa drugom glumicom, Natalie Portman.

Kristen u Spencer, isto kao i Natalie u Jackie, „puca po šavovima“ pokušavajući ostati pri zdravoj pameti i svijesti. Upravo im, i jednoj i drugoj, njihova djeca pružaju istinsku radost i toplinu, zaštitu od spoljnog svijeta. Tako da u Spencer postoji prelijepa scena u kojoj Diana igra igru sa svojim sinovima, Williamom (Jack Nielen) i Harryjem (Freddie Spry), svojevrsna vinjeta satkana od ljubavi i čiste duše.

Sami film u svojih skoro pa dva sata trajanja zaokružuje doček i proslavu Božića kraljevske porodice, na imanju Sandrigham u Norfolku, gdje Diana polako gubi vezu sa stvarnosti, dok su naizgled sve oči, kako same porodice, posluge, tako i običnog puka, fotoaparati paparazza, uprte upravo u nju. Kao da svi imaju nešto protiv, te se Diana svojski trudi ostati na površini događanja, plivajući protiv protokolarnih struja; koju haljinu obući za doručak, ručak, večeru, izlazak u crkvu... Da li staviti bisernu ogrlicu koju joj je kupio princ Charles (Jack Farthing), istu onu koju je kupio svojoj ljubavnici...

Tračak nade i svjetlosti u njen život, pored sinova, unosi i pomoćnica Maggie u veoma uvjerljivoj interpretaciji sada već veteranke Sally Hawkins, koja će joj naposljetku i dati vjetar u leđa da se izbori za svoje. Pored Maggie, na imanju i u posluzi su još šef kuhara Darren (Sean Harris) i šef obezbjeđenja Alistar Melody (Timothy Spall), koji u svojoj najboljoj namjeri žele samo dobro Diani, mada se nekad čini da su pomalo smeteni samom situacijom. Onom u koju ih je dovela Diana.

Reditelj Larraín naglašava zbrku i sklad u Dianinoj glavi i samim odabirom muzike u pozadini, svojevrsnom “free jazzu“ i klasičnim komadima, dok se za scenarij Stevena Knighta (serija Peaky Blinders) osjeti koliko je deskriptivan u samoj svojoj srži. Još jedno istinsko remek-djelo biografskog filma.