Piše: Mirza Skenderagić

Caesar Must Die; reditelji: Paolo i Vittorio Taviani; uloge: Cosimo Rega, Salvatore Striano, Giovanni Arcuri; 2012.

IMDb rejting: 7,3/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

Na svijetu nema nevinog čovjeka. Svi smo mi grešnici. Svako od nas je bar jednom zgriješio u životu. Slagao. Ukrao. Ubio. Istovremeno, svi smo postali taoci našeg grijeha. Od tog trenutka laži, krađe, ubistva, mi prestajemo biti slobodni ljudi. Grijeh postaje zločin, stavlja nam lisice na ruke i odvodi nas u tamnu ćeliju. Jednako tako, svi zaslužujemo oprost. Svi zaslužujemo novu priliku i nadu. Svoju nadu su pronašli zatvorenici „Rebibbie“, najzloglasnijeg rimskog zatvora. Poistovjećujući i sukobljavajući svoje zločine sa zločinima u komadu „Julije Cezar“ Williama Shakespearea, oni pročišćuju svoje osjećaje i postaju boljim ljudima. Njihova spoznaja umjetnosti je njihova spoznaja slobode. Naravno, sa spoznajom umjetnosti dolazi i najviša misaona djelatnost o zatvoru, o kamenim zidinama kroz koje ne možemo proći, a iza kojih postoji jedan drugi, ljepši svijet. Predstava se završila i glumci su nagrađeni gromoglasnim aplauzom. Svjetla se gase; glumci odlaze sa scene i vraćaju se u svoje ćelije. „Tek kad sam spoznao umjetnost, moja je ćelija postala zatvorom“ – kaže jedan od zatvorenika Kasije (Cosimo Rega) vraćajući se u svoju ćeliju.

Dakle, pitanja slobode i umjetnosti, odnosno važnosti istih, te njihove uzajamne povezanosti, te pitanje – kako to da se zločinci mogu udružiti oko plemenitog cilja kakva je umjetnost? – glavna su pitanja koja postavljaju italijanski režiseri, braća Paolo i Vittorio Taviani režirajući dokumentarac o zatvorenicima spomenutog zatvora. Međutim, oni se ne bave njihovim zločinima, već ih koriste za probe  Shakespearove drame „Julije Cezar“ koju pripremaju za izvedbu. Kako vrijeme odmiče, kriminalci odbacuju svoje zločine, preuzimaju tuđe i oživljavaju ih tu pred sobom, prolazeći još jednom kroz osjećaje koji oni donose. Ovaj put, cijelim svojim bićem, jer „svaka naša spoznaja počinje sa osjećanjima“. Dakle, ovakav postupak braće Taviani jasno pokazuje kako nam univerzalnost Shakespearovog jezika pomaže da shvatimo nasilje i sve oblike njegovih okova. Također, on nam ponovo definiše termine moći, korupcije, ubistva, osvete i neiskrenosti, vraćajući nas tako na sami početak, na dno griješničke skale. Kada se zastor spusti, zatvorenici se vraćaju u ćelije, ponosni i ganuti načinom na koji ih je drama povezala sa vlastitim životnim pričama.

Naravno, neizostavno je još jedno pitanje: zašto se braća Taviani vraćaju dvije hiljade godinu u prošlost da bi nazočili jednom mitskom događaju. Radnja Shakespeareova komada, sjetimo se, opisuje ubistvo Gaja Julija Cezara, u trenutku kada on postaje tiranin vlastitog naroda. Smrt mu spremaju njegovi najbliži saradnici i prijatelji, prije svega Brut i Kasije. Također, Shakespeareov komad opisuje i epilog čitave priče. Međutim, italijanski režiseri se nisu željeli baviti historijom niti dijeliti moralne pridike. Njihov fokus je bio na umjetnosti, odnosno umjetničkoj transpoziciji jednog historijskog događaja. To čine, naravno, preko dramskog teksta, jer niko nikada nije ožalio Cezara tako snažno i uvjerljivo kao Shakespeareov Marko Antonije koji je Rimljanima, prijateljima, zemljacima poručio da je došao sahraniti Cezara, a ne hvaliti ga, te da zlo koje ljudi čine živi i nakon njih dok se dobro često pokopava s kostima.

Cezar mora umrijeti je snimljen u kombinaciji crno–bijele tehnike i kolora što ukazuje na protok vremena, odnosno razgraničava probe predstave i njenu premijeru. Takođe, braća Taviani svoju „pjesničku slobodu“, ovaj put koriste na najdirektiniji način, spajajući i sukobljavajući fikciju, dokumentarizam i snimljeno pozorište koje neodoljivo podsjeća na fotografije iz Shakespeareovog stvaralaštva. S druge strane, sve ovo je stalo u 76 minuta trajanja filma, a to je sasvim dovoljno da se nasluti istančana liričnost braće Taviani, njihova poetičnost i lakoća kojom barataju pričom i njenim likovima. Ono što naglašava dramatičnost Shakespeareove tragedije jeste činjenica da je većina glumaca koji se pojavljuju u filmu zaista „zatvorena“ 14 i više godina što daje dokumentaristički ton ovom ostvarenju. Tome u prilog ide i inzistiranje nevidljivog režisera da svi zatvorenici govore na vlastitom dijalektu, što naravno asocira njihovu različitost i još više razvodnjava sam postupak i oslobađa ga izvan čeličnih rešetaka.  Također, prikazujući isprepletenost „glumaca“ i likova, ovaj film predstavlja jednu fascinantnu posvećenost glumačkoj igri koja ima tu snagu da razmjenjuje kože i duše. Ne samo da se cijela „glumačka ekipa“ saživjela sa Shakespeareovim komadom, već je njihov umjetnički uzlet nastavljen i nakon zatvorskih rešetki (većina zatvorenika se nastavila baviti glumom i nakon izlaska iz zatvora, a glavni protagonist filma i predstave, Brut (Salvatore Striano) je i napisao knjigu).

Na kraju, Shakespeare nas je naučio da samo umjetnost može ponovno izazvati rezonanciju mase, a na to nas sada podsjeća i film Cezar mora umrijeti, koji dokazuje da biti na slobodi ne znači i biti slobodan.