Piše: Nisad Selimović

Ako reditelj bez razloga počne govoriti da ne snima remake nekog filma, obavezno pogledajte original. Kada je David Fincher najavio da će snimati film po svjetskom bestseleru, krimiću „The Girl With the Dragon Tattoo“ Stiega Larssona, čitava filmska planeta digla se na noge, oduševljeni idejom i u nadi za besprijekorno mračnim, neizmjerno mističnim i hladnokrvnim kao švedski snijeg, filmom. Odmah u startu, Fincher je za tumače glavnih uloga odredio Daniela Craiga i Rooney Marau, koja se netom proslavila u prethodnom Fincherovom filmu, Društvena mreža. Također, Fincher je zaprepastio svoje producente i oduševio filmofile odlukom da snima na autentičnim lokacijama, u snijegom okovanoj Švedskoj (iako je mogao mnogo jeftinije proći u Utahu ili u Kanadi). Njegova dosljednost i perfekcionizam ni ovdje nisu ostali po strani.

Muškarci koji mrze žene; reditelj: David Fincher; uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skaarsgard; 2011.

IMDb rejting: 7,9/10 Rotten Tomatoes rejting: 86%

Ali, reditelj takvih hitova kao što su Sedam, Klub boraca i Zodiac, svoju švedsku avanturu zaboravio je, ili nije namjenski htio, uračunati jedan, ispostaviće se, strašno bitan faktor. Švedsku ekranizaciju već pomenute novele, film Män som hatar kvinnor, ili u prijevodu Muškarci koji mrze žene, Nielsa Ardena Opleva. Taj film snimljen je 2009. godine, i u Švedskoj, kao i u ostatku svijeta minus Amerika, nije prošao neprimjećeno. Čak štaviše, kada je priča zabrujala, torrenti su se usijali, i film je vjerovatno vidjelo više ljudi nego Fincherovu facebook-biografiju. Nedavno, na premijeri vlastitog Muškarca koji mrzi žene (nikome nije poznato zašto se baš taj naziv udomaćio u filmskim verzijama knjige, koja se u prijevodu zove Djevojka sa tetovažom zmaja), Fincher je izjavio da nije imao namjeru snimati remake švedskog originala, i da ne želi da se njegov film poredi sa filmom Opleva. On se držao knjige kao predloška, uz scenarističku prilagodbu iz pera starog rutinera Stevena Zailliana. Kakva greška.

Ukoliko niste gledali nijedan od pomenutih filmova, koji radnjom sliče kao jednojajčani blizanci, dobro promislite koji ćete odgledati prvi, ili koji ćete odgledati uopšte, jer to što je Fincher zaželio, apsolutno nije moguće. Drugi po redu film, ma koji to bio, biće dosadan i glumićete analitičara samom sebi, birajući šta je u onom prethodnom bilo bolje ili lošije. A iako sliče baš toliko kako rekoh, oni su s druge strane dva potpuno različita pristupa realizaciji jedne sjajne priče i odlične knjige, naposljetku. Zaplet je intrigantan: Na sjeveru Švedske, u gradiću, još prije 40 godina nestala je djevojka iz ugledne porodice. Ostarjeli čikica, glava ogromne familije, uvjeren je da je ona ubijena i želi da nađe ubojicu. U tu svrhu angažuje medijski eksponiranog novinara Mikaela Blomkvista (Craig), koji je upravo izašao posramljen sa suda, izgubivši parnicu protiv kapitalističke mafije, da mu pomogne u razrješenju slučaja koji je policija odavno zaključila. Blomkvist ubrzo započinje otpetljavati nesagledivo klupko porodične netrpeljivosti, nacističkih svjetonazora i biblijskih motiva, a u tome će mu nemjerljivo pomoći mlada buntovnica i računarski genije Lisbeth Salander (Mara).

Dakle, naravno, u oba filma radnja je apsolutno ista. Do zadnjeg detalja. Oba počinju sa uokvirenim suhim cvijećem, uredno dostavljenim već pomenutom djedici. U oba se traži plavokosa djevojka, a nalazi štošta drugo. Između njih postoji samo jedna, ali krucijalna razlika. Fincherov film, ipak, dolazi iz Hollywooda. Što nije pozitivna stvar (a kada jeste?), da se ne prevarite. Verzija koju je američki perfekcionista snimio zaista jeste savršena, za američke pojmove, za američke multiplekse i za američku publiku. Za ljude koji vole da malo uključe vijuge dok gledaju intrigantne trilere, njegov film je precijenjen, sentimentalan i odveć očit za jednu istragu neriješenog ubistva. Njegovi likovi su dobri, možda bi se neko prevario i čak rekao i uvjerljivi, da nije gledao verziju čovjeka koji je iste nacionalnosti kao i pisac romana. Očito, kad si Šveđanin, imaš isti senzibilitet ka mračnim temama, okovanim depresijom hladne, snijegom prekrivene države sa sjevera Evrope. Kako bi Fincher, koji je odrastao u Kaliforniji, mogao shvatiti poriv za mučenjem ljudskog roda, kada ga sunce grije sedamosmina kalendarske godine? Ili se nešto prelomilo u njegovoj glavi svih ovih godina, pa više nije onaj reditelj koji je uredno spakovao glavu Brad Pittove supruge i poslao ga u pustinju da mu je tamo poštar dostavi. Ili, što je već realnost čista kao izvorska voda, je Fincher jednostavno postao holivudski komercijalista.

Mirisalo je nešto na to, čim se dotakao fejsbuka. Uistinu, njegov film obiluje stereotipima koje na veliko platno može implementirati samo neko koga jašu moguli major studija, oni što jedu zlatnim kašikama a teže platinastim. Takvi šefovi, kojima je u glavi samo profit, računaju samo na prođu filma u kinima, i u tu svrhu oni se ne libe učiniti, ili češće – narediti išta. Pogotovo kada vam reditelj duguje uslugu jer ste ga pustili da film snima u prokletoj Evropi, a ne u tako golemoj Americi. To povlači i angažman Zailliana, koji zna šta američka publika želi: dobar hamburger, kolu od litar i nešto što ih neće tjerati na razmišljanje, jer valja se vratiti u dubiozu anglosaksonske stvarnosti iz tame bioskopa. Upravo zato je Zaillian u filmu neke scene raščlanio i pojasnio do apsurdnosti, a Fincher ih realizovao zaglupljujuće perfektno. Ništa nije ostavljeno slučaju, ništa vas neće mrdnuti sa sjedišta, nećete biti uvučeni u radnji ni u jednom trenutku. Kao da pratite onu anti-kriminalističku seriju Crna hronika što se onomad emitovaše na jednom od domaćih kanala.

Zvijezda knjige, i lik koji bi trebao da nosi film na plećima je upravo djevojka koja na leđima ima tetovažu zmaja, pomoćnica Blomkvista, gospođica Salander. Koliko je ona bitan faktor dokazuje i Oplevov film, jer Lisbeth (glumi je Noomi Rapace) u njemu ne pokazuje emocije, ona je duševno isprana osoba, za debelim unutrašnjim ožiljcima iz djetinjstva, i to se vidi u svakom kadru u kojem se ona pojavi. Ona je hladna i kad je sretna i kad je u bolnoj muci. Potpuno ista. Rooney Mara nije loša glumica, ali je grozna Lisbeth u Fincherovoj verziji. Ne da nije hladna, nego se vidi njen pokušaj da ne bude zainteresovana za stvari koje prolaze pored nje. Čak se na kraju, spoiler alert - ali ko mari više, i zaljubi u svog kolegu detektiva. Koliko su različite Lisbeth u dva filma identične radnje, zorno pokazuje i apsurdna činjenica da u švedskom filmu djevojka zaista ima tetovažu zmaja preko čitavih leđa, što je jedan od najupečatljivijih dijelova filma, dok američka Lisbeth ima nekog salamandera preko plećke.

Što je najgore od svega, Fincherov Muškarci koji mrze žene, apsolutno nije loš film, u poređenju sa ostatkom smeća koje nam servira američka zabavna industrija. Vidi se to i po autentičnim lokacijama i slojevitoj priči. Nema tu uništenja svijeta niti herojčine niti romanse za fejsbuk statusa. Fincherov najveći problem je Oplev i njegov briljantni pristup eksploataciji briljantne knjige, bez uplitanja ikoga sa strane. U poređenju s njim, Fincher, nekad genije, sada izgleda samo kao nadmeni štreber pored mangupa u poderanim farmerkama i starkama.