Piše: Nino Romić

Vampir – slavenska riječ turkijskih korijena koja je osvojila mračne kutke mašte pisaca, čitatelja, a potom filmskih stvaralaca i gledatelja njihovih djela otkako je tiho ušla u opći rječnik  Starog kontinenta. O trenutku pojave te riječi i opširnijih opisa stvorenja iza nje se i dan-danas lome koplja, ništa manje vatreno i strastveno nego o njenom porijeklu. Manje je oprečno reći da je do 1897, sa objavom „Dracule“ iz pera Brama Stokera, lik i narav vampira kakvog poznajemo, uglavnom, kristalizovan. Dakako, folkloristi i predaniji čitatelji književnog horora će znati da je takav vampir, stokerovskog kova, u osnovi pročišćeni amalgam nekoliko bića ili stvorenja slične naravi i ponašanja iz tradicija žitelja mahom istočnih predjela Evrope. Samo u južnoslavenskom govornom području možemo naći parnjaka vampiru – bjesomara, a njemu se lako može dodati i vukodlak, imajući na umu mnoge sličnosti koje vežu ta dva folklorna čudovišta, ali i pozadinu u kojoj su njihove tradicije formirane i bile prenošene.

Vampir je usko povezan sa srednjovjekovljem, kao zaostavština predindustrijskog svijeta i shvaćanja prirode. Međutim, tako potentne čestice mašte rijetko ostaju u svojim povojima. Prateći društvene trendove, prvo na stranicama knjiga, a potom i na platnima sedme umjetnosti koja je, također, brzo napuštala svoje povoje, vampir se u dvadesetom vijeku počeo udaljavati od svoje folklorne slike, a onda i od one gotičke po dezenu Stokerovog „Dracule“. Posrijedi je bio postepeni proces humanizacije domaločas neljudskog, životinjskog, bestijalnog bića. Publike su se prestale užasavati nemrtvog vampira, a sve više zanimati za njegov život, društvo i sa kime dijeli kovčeg.

Od niza vampirskih filmova iz (ne)slavne Hammer Film Production filmske kuće sa  sa Christopherom Leejem do noćnih izleta vampirica iz Karnstein trilogije u sedamdesetima, pa do TV serija u devedesetima i prvim godinama 21. vijeka, vampir se sve više udaljavao od užasa i sve jače grlio sliku nesputane seksualnosti. Sa jednog gledišta, to je bio pokušaj očuvanja relevantnosti u prostoru mašte gdje su se pojavili nova čudovišta. Kao prvo, Evropa, ili tačnije – zapadna Evropa se u 20. i 21. vijeku sve više naginjala postkršćanskom kulturnom mnjenju, što je vampiru oduzelo njegovu vjersku pozadinu u obliku stvora koji nastavlja postojati nakon smrti kao hula prirodnom poretku života i smrti. Vampir u kršćanskom srednjem vijeku je gotovo bio egzistencijalna prijetnja za žive, pošto je predstavljao životnost koja ne proizlazi iz prisustva Svetoga duha, ili drugim riječima od Boga. Bez tog vida, danas, vampir je tek vrsta zavisnika koji, kao slučajno, pati od porfirije.

Usporedno sa tim odstranjivanjem vjerske pozadine, na sceni se u kasnim šezdesetima pojavio ozbiljan konkurent. Nakon Noći živih mrtvaca Georgea Romera iz 1969., zombiji su preuzeli nekretninu u kolektivnoj svijesti štovatelja horor žanra. Ovi novi nemrtvi su u sve više materijalistički orijentisanim društvu jednostavno bolje pogađali u kolektivni živac publike. Usporedno sa fenomenom zombija, vampir u zadnje vrijeme sve više izgleda kao da su mu očnjaci i kandže odstranjeni –  vjerovatno iz straha za novi tepih ili zavjese.

Simfonija užasa

Sedma umjetnost je tek bila stala na svoje noge kada je 1922. snimljena neslužbena filmska obrada „Dracule“ Brama Stokera i na platnu ovjekovječen praotac svih vampira. Nosferatu – Eine Symphonie des Grauens, ili – Nosferatu – Simfonija užasa je film koji je začet u nevjerovatnim uslovima, a potom gotovo bio izbrisan iz historije filma, u kojoj će u konačnosti ostaviti značajan trag. Snimanje filma je započeto tri godine nakon završetka Prvog svjetskog rata, u kojem je Njemačka bila vojno poražena te ekonomski devastirana. Istovremeno, iza kulisa u umjetničkom svijetu je rasla pomama za mističnim i okultnim temama. Preko noći su stvarana okultna društva i ezoterični redovi, a teozofija i telema su bile česte okosnice istih. Iz tog miljea je proizašla i Prana, produkcijska kuća iza Nosferatua.

Film je rijetko dijete jednog čovjeka, ali ako bismo brojali krvna zrnca Nosferatua, očinstvo bi pripalo Alibinu Grauu, koji je dizajnirao setove, kostime i imao dosta uticaja po pitanju estetike naslova. U tu estetiku su ušli uticaji iz njegovih dodira sa raznim tajnim društvima, ali i nekoliko iskustava iz Velikog rata. Grau je imao dodir iz prve ruke sa folklorom iz kojeg je vampir, kakvog poznajemo, proistekao, čuvši izvornu vampirsku priču od strane jednog srpskog domaćina za vrijeme rata.

Nosferatu je trebao biti adaptacija Dracule, ali Florence Balcombe-Stoker, Bramova udovica i nasljednica prava na njegov roman, glatko je odbila prijedlog od strane Prane. Ipak, Grauova želja da snimi vampirski film bila je očito prejaka, pa je Prana odlučila nastaviti sa projektom mimo volje vlasnika autorskih prava. Nekoliko izmjena će biti uneseno u scenario, kao što su imena likova i lokacija, u nadi da će film površinski izgledati dovoljno drugačije od „Dracule“ kako bi Prana i Grau izbjegli sudsko gonjenje. Istovremeno, Grau će iskoristiti novonastalu zakonsku prepreku da unese malo vlastitog iskustva u film.

Radnja filma je premještena u Njemačku, a premda su sada postali pošteni Nijemci, John i Mina Harker, odnosno – Thomas i Ellen Hutter (Gustav von Wangenheim i Greta Schröder) su zadržali svoja zvanja brokera nekretninama i njegove ljupke supruge. Naslovnom liku, pak, pored imena bio je promijenjen i izgled. U funkcionalnom smislu, lik kojeg tumači Max Schreck ima istu ulogu kao Drakula u Stokerovom istoimenom romanu. Grof Orlock ne nosi plašt, niti pelerinu, ili čak pošten svileni ogrtač, kakav bi gledatelj mogao očekivati poznavajući reputaciju Stokerovog grofa, ako ne iz knjige, onda barem iz Hammer filmova ili Coppoline adaptacije. Umjesto toga, na sebi ima prašnjav kaput, gotovo sigurno ustajalog i zaudarajućeg vonja. Dalje, gornji dio njegove glave je natečen, dok se donji nasilno sužava do tačke ispod tankih usana. Njegove ruke i cio gornji dio tijela su kruti, a prsti dugački i tanki. Schreckov Orlock stoji, visok i sablasno tanak, nad usporedno punašnim i tromim Hutterom. Ništa od ovoga nije slučajno. Konture Orlockovog lica tvore obrnuti trokut, koji nerijetko predstavlja opasnost i nasilnost, dok je Hutterevo okruglo, djetinasto i bezopasno. Orlock je zaista oživljeni leš, hodajući mrtvac – vampir.

Scene sa Schreckovim Orlockom su dan-danas, gotovo stotinu godina kasnije, jezovite. Način na koji se Schreck pokreće na dugim nogama, krutog gornjeg dijela tijela dok hoda, te kako paukoliko, polupognuto promatra svoje žrtve sa visine, ostavlja neizbrisiv trag u sjećanju. Tome dalje pridonosi i stil fotografije, kojim je njegova izvedba zabilježena na filmskoj traci – kultna vampirska sjena koja gotovo pluta na zidu i naizgled tečno prati krivine, kao da posjeduje vlastiti život.

U sjeni vampira

Orlockova sjena će zaista i oživjeti iza objektiva kamere, nekih sedamdeset godina kasnije, u filmu Eliasa Merhigea – Shadow of the Vampire. Istovremeno omaž, apokrifna biografija Nosferatua i vlastita fikcionalna priča, Shadow of the Vampire je slojevit naslov, koji se igra sa razgraničenjem filmske i naše, „prave“ stvarnosti. Ovo je premisa mnogih filma posvećenih stvaranju filmova, bili oni stvarni ili stvoreni samo za potrebe naslova u kojem se pojavljuju. U slučaju Sjene vampira, taj film je ne samo stvaran, već i jedan od najpoznatijih i uticajnijih naslova u svjetskoj kinematografiji.

Glavna premisa Sjene prati filmsku ekipu iz Prane (ime studija u filmu je promijenjeno, iz nekog razloga) dok snimaju kultne scene iz Simfonije užasa. Međutim nakon odbijenice od strane Balcombe-Stoker i nekoliko uvodnih scena, radnja filma se sa historijskog kolosijeka premješta na fikcionalne tračnice, dok ekipa putuje vozom i vagonom do slovačke polovice tada mlade Čehoslovačke. Glavni lik je, naravno, zahtjevni ali izuzetno nadareni režiser Friedrich Wilhelm Murnau (John Malkovich), koji će u verziji događaja opisanoj u Sjeni vampira pobrati sve zasluge za film, dok je Albin Grau (Udo Kier) sveden na njegovog poslušnog pobočnika. Ova promjena nije umanjivanje prinosa Graua radi veličanja Murnaua, budući da Murnau zaista jeste imao dosta uticaja na konačni oblik Simfonije užasa, a priroda radnja Sjene vampira traži da Murnau ukrade više prostora na filmskoj vrpci.

Malkovichev Murnau i njegova ekipa napuštaju ugodnosti tonskog studija u Berlinu, kako bi započeli snimanje na lokaciji, gdje će im se pridružiti i glavna zvijezda filma – Max Schreck (Willem Dafoe). Ekipa je uzbuđena upoznati tajnovitog Schrecka, glumca koji se, po Murnauovim riječima, metodično sjedinjuje sa likom koji tumači. Tu dolazimo do prvog zaokreta u radnji, pošto je Schreck, ustvari, pravi vampir. Naime, Murnau je ispunio san svakog člana ezoteričnih društava i putem dešifriranja kriptičnih pasusa u mističnim svescima otkrio postojanje loze vampirskih plemića, što ga je dovelo do bezimenog stvorenja kojem je podario ime Max Schreck. Tragajući za što potentnijim prijenosom stvarnosti na filmsku vrpcu, Murnau kuje pogodbu sa vampirom, kojem će donositi hranu zauzvrat za suradnju na njegovom filmu. Avaj, Schreck je nezgodan ortak, sklon nepredvidljivom ponašanju i prohtjevima, što dovodi produkciju u opasnost.

Odnos Murnaua i Schrecka je srž konflikta filma, a tokom trajanja filma isti eskalira što skreće snimanje filma sa pravca. Premda stasom ne podsjeća na stvarnog Maxa Schrecka, Dafoe je uvjerljivo prenio izraze lica i ponašanje tijela izvornog grofa Orlocka iz Simfonije užasa, dok je razlika u visini skrivena korištenjem perspektive i strateškim pomicanjem ostalih likova po setu. Osim ponovnog stvaranja izvornih scena, Dafoe glumi i vlastitu verziju vampira u scenama smještenim iza objektiva kamere. Njegov vampir je dementan i grub, sklon zvjerskim izljevima nasilne požude. Istovremeno, on se suosjeća sa svojim fiktivnim parnjakom, Draculom, na razini koju samo noćne krvopije mogu razumjeti. Potonji vid njegovog lika je ustvari najveća ostavština „Dracule“, Stokerovog slavnog romana – humanizacija vampira. Dok je prvi vid ostavština onog folklornog vampira iz mračnog srednjovjekovlja evropskog istoka.

Schreckov identitet, pak, nije jedino iznenađenje koje Sjena vampira sprema gledatelju. Uprkos prvom utisku, Dafoeov Max Schreck nije naslovni vampir. Konačna scena otkriva istinu da je Friedrich Murnau stvarno čudovište. Njegov vampir se ne hrani ljudskom krvi, već spektaklom i patnjom koju snima svojom kamerom. Njegove žrtve su glumci pred njegovim objektivom, a želja za potčinjavanjem stvarnosti u obliku filma njegova krvožeđ. Na kraju, Murnau – Malkovichev, ali i onaj stvarni njemački režiser – ostvaruje neku vrstu besmrtnosti kroz svoje ostvarenje.  Sjena vampira nije savršen film, s obzirom da druga polovica filma požuruje radnju kako bi se njen završetak podudario vremenski i funkcionalno sa Simfonijom užasa. Nakon što postane očito da Schreck neće mirno surađivati sa članovima filmske ekipe, oni odveć hitro smišljaju i sprovode u djelo plan kako ga se riješiti, a njihova izolacija na otoku gdje se završna scena snima je opisana u dijalogu između dva lika, umjesto u nekoliko popratnih scena u kojima bi pokušali razni likovi pokušali umaći vampiru.

Baštinici filmskog vampira

Zadnji unos u Twilight sagi je bio ujedno i konačni kolac u srcu filmskog krvopije. Istina, proces koji možemo grubo nazvati fetišizacijom vampira počeo je mnogo ranije, možda i prije niza filmova iz velebne Hammer Film Production kuće. Moglo bi se reći da je počeo i sa štampanjem Stokerovog „Dracule“, koji je učinio dosta da uljudi noćnog stvora davši mu tragičnu pozadinu, ljubavnu priču i sve ostalo što prati jedan gotički roman. Taj proces bismo mogli malo glađe nazvati i demistifikacijom, pošto je vampir sada sasvim razvrstan u prihvaćene arhitipe – Stokerov vampir, naučnofantastični vampir po dezenu „kosaca“ iz Blade serijala, vampir iz romana za mlade odrasle osobe...

Povremeno se pojavi neki naslov čiji je cilj oživjeti vampira kao stvorenje strave i užasa, ali o uspješnijim naslovima se može govoriti samo u sferi opskurnih filmova kojih je šira publika uglavnom nesvjesna. S druge strane ograde, holivudski pokušaji za vampirski blockbuster uredno urađaju razoračenjem preciznošću švicarskog sata. S time na umu, pitanje se nameće – je li vampirima došlo vrijeme okačiti plašt o glogov kolac i mirno se zaputiti u sumrak zore? Ne bi bili prva folklorna bića koja bismo poslali u ambis, u svakom slučaju. Plašimo li još uvijek djecu sa vješticama? Naravno, da ne plašimo – i njih smo vrlo uspješno pretvorili u seks simbole. U najmanju ruku možemo reći da je filmski vampir imao dobar vijek na platnu, budući da skorija filmska čudovišta nisu doživjela ni pola vijeka. Gigerov ksenomorf je iz prsa iskočio na platna usporedno nedavne 1979., a četrdeset godina i tuce nastavaka o njegovom porijeklu kasnije je učinilo svoje i pretvorilo to vanzemaljsko čudovište u nezanimljivu pojavu.

S druge strane, mora postojati razlog zašto nakon devedeset i sedam godina još uvijek govorimo o Noferatuu i grofu Orlocku. Nešto u sjeni koju je Max Schreck bacio na kulise Simfonije užasa je ostavilo utisak na gledatelje, koji odbija oslabiti nakon  devet cijelih i boljeg dijela desete decenije postojanja tog filma. Schreck, naravno, nije bio vampir, a možemo opravdano sumnjati da je Albin Grau zaista vidio neko nadnaravno biće za vrijeme Velikog rata. Ali, također je očito da su u prikazu grofa Orlocka Schreck, Murnau i Grau namjerno ili nehotice uspjeli zabilježiti nešto moćno i autentično. Bilo koji pokušaj da se iskonski vampir ponovo oživi mora započeti sa istraživanjem te autentičnosti.