Piše: Sanita Bajramović

“Dok sam bio dijete, užasavao sam se mraka i onoga što bi moglo biti u njemu. A onda sam odrastao i ubijedili su me da tamo nema ničega. No, djelić mene nije se dao ubijediti...“ Citat toka misli jednog od junaka Stephena Kinga izvrstan je uvod u film koji se pozabavio upravo bićima koja obitavaju u dječjoj mašti (navodno ih nema u ormarima i ispod kreveta!). Nastao pod producentskim kišobranom novog holivudskog horor maga Jamesa Wana, tvorca kultnog serijala The Conjuring, koji je već stigao izroditi i pripadajući “Conjuring univerzum“ sa par spin-offova (Annabelle, The Nun), The Curse of La Llorona oglašavan je u startu kao još jedan spin-off pomenute franšize. Ipak, po našem mišljenju riječ je o iznimno kvalitetnom i zanimljivom uratku kojem nije potrebno oslanjanje ni na kakve prethodne uspješnice da bi zavrijedio mjesto u panteonu dobrih horor filmova.

Prokletstvo tugujuće žene; režija: Michael Chaves; uloge: Linda Cardellini, Patricia Velasquez, Raymond Cruz; 2019.

IMDb rejting: 5.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 32%

Scenarističku okosnicu filma čini meksička narodna priča o ženi koja u nastupu ludila, zbog muževe nevjere, ubija svoje dvoje djece. Nakon što shvati šta je uradila, “meksička Medeja“ ubija i sebe. U svijetu neupokojenih duhova postaje “La Llorona“ (Tugujuća žena) kojom se plaše generacije djece u centralnoj Americi. Utvara iz 17. stoljeća koja iz svog limbusa atakuje na živote nevine djece aterirala je u Los Angeles i 1970. godinu. Anna (Linda Cardellini), socijalna radnica koja je nedavno ostala udovica s dvoje djece, nehotice prouzroči smrt svojih malih štićenika, koje je njihova majka prethodno, navodno zlostavljala zaključavajući ih u ormar. Dječake jedne noći izvlače mrtve iz vode, majka ima čvrst alibi, a za Annu i njenu djecu pakao tek počinje jer ih “Tugujuća žena“ targetira kao svoje sljedeće žrtve...

Glavnina radnje odvija se u Anninoj kući u koju utvara pokušava ući nakon što je lokalni vrač, prepoznajući zlo sa kojim ima posla, uspješno istjera i postavi odbrambene čini na ulaze u kuću. Počinje nadmudrivanje i igra živaca između vrača i utvare koje rezultira s nekoliko neočekivanih i zastrašujućih preokreta.

Reditelj debitant Michael Chavez uspio je nametnuti odmjeren tempo pripovijedanja, dozirati “jump-scare“ scene u mjeri da sve ne postane neukusno i privesti film smislenom finalu. To je sve solidan narativni okvir u kome se mogla razviti intrirgantna fabularna matrica, koja je pored glume Linde Cardellini i najjači element filma. Scenaristički tandem Mikki Daughtry/Tobias Iaconis mudro je posegao za folklornom horor građom, koja je uz urbane mitove vrlo zahvalna i efektna scenaristička potka (od Gogoljevog „Vija“ do balkanske „Leptirce“). Šta narodu može pasti na pamet kada se želi strašiti, ne može ni najvećim literarnim genijima! Nadalje, koncept ugroženosti djece od strane zlih, onostranih sila dodaje posebnu dimenziju strave koju su eksploatirali i njime poentirali mnogi reditelji horor klasika iz prošlosti (The Innocents, The Others, The Exorcist). Djeca koja neiskvarenim osjetilima registruju u mračnim kutevima prisustvo nečega, u većoj su opasnosti od susreta s tim nečim od zombiziranih odraslih. Motiv bliskog susreta djece i stvorenja iz tame u sedmoj umjetnosti vjerovatno bi bio dostatan za nekoliko doktorskih disertacija.

Prokletstvo tugujuće žene dobilo je pomiješane kritike; neskloni kritičari kao najveće mane filma naveli su „obilje jump-scare scena“ i „repetitivnost koja ne donosi ništa novo“. Neka nam bude dozvoljeno primijetiti na gore navedeno da repetitivnost motiva, čak i narativnih postupaka nije nužno negativna sama po sebi, ako je kompenzirna nekim drugim elementima (dobrom režijom, impresivnom fotografijom ili onom neuhvatljivom tvari koju zovemo šarm!). Svega pobrojanog, Prokletstvo tugujuće žene ima u dovoljnoj mjeri da bi opravdalo i kino-kartu ili famoznu crvenu rajčicu na Rotten Tomatoesu!