Piše: Sead Vegara
Zasigurno se nećete osjećati dobro nakon što završite gledanje filma The Mauritanian (Mauritanac: Dnevnik iz Guantanama, 2021) reditelja Kevina Macdonalda, filma baziranog prema istinitim događajima i zasnovanog na memoarima “Guantánamo Diary“ Mohamedoua Oulda Slahija. Jer, koliko god je kratko prikazano, a ne čini se tako, mučenje Slahija (Tahar Rahim) u američkom zarobljeničkom kampu u Guantanamu, nešto je od čega će vam se smučiti u stomaku i zbog čega ćete poželjeti napustiti projekciju. Srećom, te strahovito uznemirujuće scene stižu s krajem filma tako da ste poprilično pripremljeni pa možete i da pregurate do odjavne špice. U svakom slučaju, svejedno vam neće biti. Tortura koju je Slahi prošao, a priredili je američki vojnici, opisana u scenariju koji su iz Slahijeve knjige derivirali Michael Bronner, Rory Haines i Sohrab Noshrivani na papiru djeluje zastrašujuće, a pretočena u pokretne slike izgleda brutalno gadna.
Mauritanac: Dnevnik iz Guantanama; režija: Kevin Macdonald; uloge: Jodie Foster, Tahar Rahim, Shailene Woodley, Benedict Cumbertbatch, Zachary Levi; 2021.
IMDb rejting: 7.3/10
Rottene Tomatoes rejting: 73%
Film počinje lepršavom scenom svatovskog slavlja u Mauritaniji sa kojeg jednog od zvanica, Mohamedoua Slahija, policija odvodi na rutinsko ispitivanje, samo da bi nakon toga nestao bez traga i glasa. A to sve se dešava mjesecima poslije napada na Ameriku 9. septembra 2001. i rušenja Twin Towersa. Par godina kasnije advokatica Nancy Hollander (Jodie Foster) dobiva poziv da zastupa Slahija na sudu protiv američke Vlade zbog nepravednog držanja u zatočeništvu i bez podizanja bilo kakve optužnice, osim sumnje da je učestvovao i organizovao napad na Ameriku. Nancy uzima kao pomoćnicu mladu Teri Duncan (Shailene Woodley) koja uistinu misli da je Slahi nevin, samo da bi izgubila bilo kakvu nadu u njegovo spasenje kada dođe do određenih podataka. S druge strane, poručnik Stuart Couch (Benedict Cumberbatch), zadužen od američke Vlade kao glavni tužitelj na slučaju, ima svoje razloge za dobijanje tužbe, te se istinski „baca na slučaj“, ali napreduje veoma sporo.
Reditelj Macdonald polako plete priču pričajući pomoću pokretnih slika, vodeći nas kroz postupak od samog upoznavanja sa likovima, kroz flešbekove, dok glumačka ekipa predvođena Fosterovom izgleda i djeluje uhodanom, gdje je svako ponaosob izvrstan u svom performansu, posebno perfektni Tahar Rahim kao Slahi. Rahim raspolaže nevjerovatnim glumačkim talentom što je potvrdio igrajući Slahija na poseban način prikazujući sve njegove strane, ljudskosti koja se prelama u prvo „opuštenijoj varijanti“ ispitivanja samo da bi se slomila pod neviđenom torturom. Jodie Foster je tako dobro ostarila i svoje bore nosi ponosno kao principijelna advokatica u borbi za istinu, dok Benedict Cumberbatch kvalitetno kanališe južnjački akcenat, a Shailene Woodly djeluje kao „glumački kozmetički“ dodatak. Dodatak, ali lijep dodatak. Glumac zbog kojeg ćete se cijelog filma pitati: „Odakle znam ovoga tipa?“, nije niko drugi nego DC-jev superjunak Shazam! u izvedbi Zacharyja Levija.
Koliko je Fosterova dobro iznijela svoju ulogu potvrđuje i nagrada Zlatni globus za najbolju sporednu žensku ulogu, sama nominacija također za Zlatni globus za Rahima kao najboljeg glumca, te najbolji film i reditelja. Macdonald iza sebe ima mnoštvo snimljenih dokumentaraca, a The Maurtianian mu je tek šesti igrani film. Za dokumetarac iz 1999. One Day In September, o palestinskoj terorističkoj grupi „Black September“ i njihovoj otmici izraelskih atletičara na Ljetnim olimpijskim igrama 1972. u Minhenu, Macdonald je osvojio Oscara, a njegov prvi igrani film The Last King of Scotland (2006) donio je Forestu Whitakeru prvog i jedinog Oscara za najbolju glavnu ulogu. The Mauritanian samo je potvrdio Kevina Macdonalda kao reditelja na kojeg se ozbiljno može računati u budućnosti.
