Piše: Mirza Skenderagić

“Trash filmovi“ u historiji i teoriji kinematografije sada već zauzimaju posebno mjesto i redovno pokreću ozbiljne polemike o svom utjecaju na razvoj filmskog jezika. Iako sama riječ trash (smeće) donosi sa sobom negativan prizvuk, za razliku od njenog značenja u muzici, u filmu joj pripada znatno ozbiljnija uloga. Dakle, jako je bitno definisati razliku između trasha i običnog smeća. Ovo potonje nije osviješteno od strane autora, već je rezultat nedostatka talenta, kreativnosti i sposobnosti da se napravi bolje, dok trash film može biti duhovit, zabavan, intrigantan, intelektualan i po pravilu je odraz trenutne društveno-političke situacije u sredini koju tretira. Tako su s jedne strane filmovi Adama Sandlera i većina savremenih holivudskih blockbustera, a s druge strane su tu naslovi Roberta Rodrigueza i Quentina Tarantina, kod kojih je trash odlika autorstva i ide pod ruku sa tzv. eksploatacijskim žanrom, pod čijim okriljem oni usvajaju i američku pop-kulturu. Najbolja definicija autorskog trasha jeste da je “dobro zato što je loše...“, kako za kemp kao osviješteni kič, piše Susan Sontag u eseju “Notes on Camp“.

Najbolji primjer promjena kroz koje prolazi ne samo trash filmska vrsta, nego i američki film jeste ovogodišnji oskarovski pobjednik, SF komična drama sa elementima mnogih drugih žanrova, Sve u isto vrijeme (Everything Everywhere All at Once, 2022). Film intrigantog rediteljskog dvojca poznatog kao Denielsi osvojio je sedam zlatnih kipića, uključujući i onaj za najbolji film, što se nije desilo još od 2008. i filma Milioner sa ulice (Slumdog Millionaire). Riječ je o filmu koji svoj narativ uspostavlja na priči o kineskoj migrantici Evelyn (Michelle Yeoh) koja pokušava da plati porez, ali koji ubrzo autori u potpunosti podređuju formi haosa multiverzuma, iz kojeg će na kraju proizaći ideja o važnosti slike sretne porodice.

Ono što se može uhvatiti od narativa jeste njen odnos sa mužem Waymondom (Ke Huy Quan) koji, zapravo pokreće radnju, i to kao svoja paralelna verzija iz alternativnog univerzuma. On obavještava Evelyn da stvari nisu onakve kakvima se čine, da postojanje svega ugrožava agent haosa Jobu Tupaki, koji je u drugom univerzumu upravo njena kćerka Yoj (Stephanie Hsu). Da bi pobijedila, Evelyn mora da crpi moć od raznih verzija Sebe iz ostalih univerzuma, od borilačkih vještina do pjevanja opere. Ovo jeste zaplet o paralelnim dimenzijama koje je Marvel uzeo pod svoje i pretvorio ga u čisti holivudski mainstream, koji su sada Denielsi zadržali u A-budžetu, ali kojem su za razliku od Marvela dodali i jasnu autorsku ideju. I to ne samo o filmu kao nedokučivom multiverzumu i filmskom jeziku kao mutirajućem živom organizmu, već i o čovjeku kao zarobljenom biću koje u današnjem svijetu želi sve, svugdje i odjednom, dok život uporedo prolazi.

Iako je riječ o zanimljivom i dinamičnom filmu, bizarnost njegove estetike i neuhvatljivost njegove strukture, prevazilazi sve granice dobrog ukusa, pa se može reći da ovaj film nije za svakoga, ali će se na koncu u vrtlogu njegove ideosfere, negdje između krvavog šamaranja sa gumenim penisima, razgovora dva kamena, i odoljevanja velikom Zlom Đevreku kao replici Crne rupe, svako moći pronaći svoj odraz. Isti onaj odraz u kojem Evelyn u prvom kadru filma uhvati sliku svoje sretne porodice koja će se u nastavku u potpunosti raspasti. Najveća vrijednost ovoga filma jeste zapravo “razgovor sa filmskom historijom“ i citiranje kultnih ostvarenja koji su oživjeli u jednom sasvim novom obliku, kao motivi paralenih života glavne junakinje, u ironičnom, apsurdnom i biraznom ozračju. Tako se može uočiti jaka poveznica sa Matrixom, 2001: Odisejom u svemiru, Magnolijom, a tu su i posvete Wong Kar Waiju i njegovim meditativnim romansama, japanskoj animi, filmovima o borilačkim vještinama, animiranom klasiku Ratatouille koji je sada preimenovan u “Rakakuni“.

Također, Denielsi uvrštavaju i osvrt na karijeru glavne glumice, koja se prije glumačke karijere proslavila kao kaskaderka i glumica u filmovima Jackieja Chana iz osamdesetih, i to koristeći medijske snimke njenog pojavljivanja na crvenom tepihu. S druge strane, najveći problem ovoga naslova jeste što ga uprkos svemu ovome, određuje jedno isto, nepromjenivo stanje od početka do kraja. Jedna ista slika beskonačnih borbi i transformacija, u jednom istom naglom rezu, zbog čega će gledatelji u međuvremenu postati ravnodušni i izgubiti volju za ishodom borbe između Evelyn i agenta haosa Tupakija. To je upravo paralelna fantastična verzija njene borbe koju je u prethodnom životu vodila sa kćerkom.

Centralna tačka ideosfere koja se probija iz žanrovskog ludila oblikovanog sveprisutnim nasiljem, svakodnevnim gadostima i jakim osjećajem besmisla čovjekovog postojanja, jeste da u svakom zlu postoji i dobra strana, te da prihvatanje samo te strane nije naivno, već je kako kaže Waymond, strateški i nužno. Jer, kao i Evelyn, svako ljudsko biće će jednom u životu postaviti sebi pitanje: “Šta bi bilo kad bi bilo?“ A jedino stalno i bitno u svakoj verziji jeste pokušati ostati dobrodušan.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a