Piše: Sead Vegara

Animirani filmovi su namijenjeni prvenstveno djeci, to je valjda neka osnovna pretpostavka. Tretiraju teme prihvatljive djeci na njima blizak i primjeren način. Mada, kroz animiranu formu se mogu provući i ozbiljne priče namijenjene isključivo odrasloj publici. Snimiti animirani film koji će biti primamljiv djeci i odraslima, toliko da ako ne podjednako onda svako na svoj način uživa u njemu, je nešto što polazi za rukom tek rijetkim pripovjedačima nekad crtanih, a sada CGI animiranih pokretnih slika.

Ne postoji savršenstvo - filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka. Postoje zato savršene filmske trilogije.

Toy Story & Toy Story 2; režija: John Lasseter; Toy Story 3; režija: Lee Unkrich; glasovi: Tom Hanks, Tim Allen, John Ratzenberger/Joan Cusack, Kelsey Grammer/Ned Beatty, Michael Keaton (1995/1999/2010.)

IMDb rejting: 8.3; 7.9; 8.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 100 %; 100%; 99%

Kao neprikosnoveni „igrači“ u svom poslu jesu digitalni lutkari iz Pixara na početku samostalni, a sada u sklopu Disneyeve animacijske divizije. Oni su ti koji u svojim filmovima imaju savršenu notu dječijeg „zamaskiranog u odraslu odjeću“, onoga što će se svidjeti djeci, a odrasli se istodobno pronaći u tome, pod uslovom naravno da je to „njihova šoljica čaja“. Ono što Pixarovci najbolje znaju jeste da ispričaju priču koja će vas u isto vrijeme nasmijati i ganuti do suza. Njihove celuloidno-digitalne animirane priče su protkane snažnim likovima koji vas u istom momentu tjeraju na smijeh i na suze, sjetu, tugu i radost. Sve najljepše i najbolje. A snimivši tri dijela Priče o igračkama u rasponu od 15 godina samo je dokaz njihove ingenioznosti i ne željenja da se podilazi publici.

U prvom Toy Storyu urađenim davne 1995, ujedno i prvom u potpunosti CGI animiranom filmu koji ni dan danas nije izgubio na svojoj kvaliteti i originalnosti, igračke iz sobe dječaka Andya su „žive“ kad djeca i odrasli ne gledaju, i sa strahom i zebnjom očekuju nove igračke koje će Andy dobiti za rođendan. Njegova omiljena igračka kauboj šerif Woody (glas Toma Hanksa) biva zapostavljena kada Andy dobije igračku svemirskog rendžera Buzza Lightyeara (glas Tima Allena). Borba između Woodya i Buzza za Andyjevu naklonost će prerasti u avanturu iz koje će igračke izaći kao najbolji prijatelji.

Reditelji i scenaristi animiranih filmova su u mogućnosti da daju reference na mnoge druge igrane filmove čime im odaju počast, a time i sebi daju jednu posebnu notu. Veliki Martin Scorsese je rekao da plagijatori kopiraju, a pravi umjetnici kradu od drugih. Pixarovci su sa „Pričom o igračkama“ upravo i započeli svo to silno citiranje u animaciji, tzv. citatnost kao postmodernistički postupak kojim se prave reference na postojeće filmove, odajući im počast u „preuzetim“ scenama istovremeno ih učinivši svojim i originalnim. I toga će se držati kroz ostala dva dijela sa referencama na Star Wars, Jurassic Park, Mission: Impossible, Cool Hand Luke, The Great Escape, Lord of the Rings...

Nastavak je obično jeftina imitacija prethodnika, sve u cilju cijeđenja što više novaca iz ”pokušaja” od franšize. Napraviti ambiciozniji, ljepši, napredniji film od prvog je pošlo za rukom samo rijetkima. Grifith modernog doba – James Cameron je režirao oba od dva nastavka uspješnih filmova – „Aliens“ i „Terminator 2: Sudnji dan“; „Kum II“ je Coppolino remek djelo, i naravno Pixarov „Toy Story 2“.

Da ne treba požurivati umjetnost su pokazali drugim dijelom Priče o igračkama (1999) u kojem je priča nastavljena sa tolikom originalnošću da mu je osigurala mjesto u Panteonu malobrojnih nastavaka boljih od prvog dijela. Koliko god prvi film bio revolucionaran (i originalan) drugom dijelu se ne može poreći još veća originalnost jer je valjalo ispričati priču o istim likovima još jednom, a da se pri tome ne upadne u svojevrsni „šablon“ nastavka: karakterizacija je u drugom planu, dok je fokus na akciji. U Pixaru uvijek stavljaju fokus na priču i karaktere, i naravno na realizaciju – izgled. Sa nastavkom su ispričali priču o Woodyevom porijeklu uvodeći nove likove, osvježavajući priču sa detaljima poput perspektive iz koje odrasli gledaju na igračke.

Na početku trećeg filma (2010) kroz videosnimak je prikazano Andyevo odrastanje i igra sa igračkama koje su sada kad Andy (glas Jona Morrisa) odlazi na koledž osuđene na zaborav. Igrom slučaja igračke će završiti u dječijem vrtiću Sunnyside u kojem glavnu riječ vodi Lotso (glas Neda Beattyja) zli medo koji miriše na jagode. Cijeli završni dio „Priče o igračkama“ je u biti referenca na filmove o zarobljenicima. Postoje dva zaista fantastična tenutka u „Toy Story 3“ u kojima se očituje sušta genijalnost Pixarovaca. Prvi je prikazivanje Lotsoa, kojeg je djevojčica Daisy zaboravila na izletu, kako viri na prozor njene sobe očekujući da će je naći uplakanu zbog gubitka voljene igračke, umjesto što je nalazi sretnu sa istim takvim medom u naručju. Dešava se upravo suprotna stvar jer Lotso ne može da plače zato što je plišana igračka, i u tom trenutku počinje da pada kiša na prozor dajući utisak da Lotso plače. Drugi momenat je sami kraj filma u kojem je Andy konačno odrastao prepuštajući svoje igračke djevojčici Bonnie (glas Emily Hahn), a potom se još jednom, zadnji put, poigrao sa tim istim igračkama i Bonnie, i shvatio da je pronašao dijete u sebi.

Činjenica da su u Pixaru najavili četvrti dio Priče o igračkama, i to kao romantičnu komediju, ne treba da zabrinjava jer sa svim do sada pokazanim i dokazanim ostaje nam samo da dočekamo 2018. i povratak omiljenih pikseliziranih likova.