Piše: Nino Romić
Predanim gledateljima Zone sumraka Richard Matheson će biti poznat kao autor desetak epizoda ove kultne serije, među kojima je i slavna Nightmare at 20,000 Feet s Willamom Shatnerom u glavnoj ulozi, te Third from the Sun. Pored Zone sumraka, Matheson je ostavio koje slovo i na scenarijima velikih serija svog doba, kao što su Have gun – Will travel i Roddenberryjeve izvorne Zvjezdane staze. Ipak, širem krugu ljudi će biti poznatiji kao autor romana Ja sam legenda (I am Legend), začetnika – u onom obliku kako ga danas zamišljamo – postapokaliptičnog žanra, četrnaest godina prije Romerove Noći živih mrtvaca. Ja sam legenda je novela kraćeg daha koja se može pročitati za dvije ljetne večeri, ili jedno nedjeljno popodne. Naslov je mješavina naučne fantastike i psihološkog horora, ako se baš mora ugurati u određeni kalup.
Richard MathesonO tačnom omjeru dva žanra se može raspravljati, ali preko jedne činjenice je teško prijeći – Ja sam legenda nije knjiga o vampirima. Ako tražite nešto da zadovoljite svoju žeđ za noćnim krvopijama, njihovom društvenom ustroju i pustolovinama, plašim se da to nećete naći među recima Mathesonovog djela. Šta-više, pisac putem glavnog lika uglavnom razgrađuje savremenu ideju o vampiru. “Hvala vam, doktore Van Helsing...”, sarkastično govori Robert Neville, posljednji čovjek na svijetu, nakon savjetovanja s Stokerovim poznatim djelom.
Ja sam legenda je roman o samoći i usamljenosti, izoliranosti pripadnika inače po naravi veoma društvene vrste. Robert Neville je brodolomac ljudskog roda, jedini stanovnik malog otoka u ogromnom oceanu. Njegove bitke nisu sa živi mrtvacima, već s alkoholom, seksualnom inhibicijom i depresijom. Rat koji vodi Robert (odmila Bob) Neville nije za spas čovječanstva, već za vlastitu ljudskost. Danju hodi po poznatim krajevima opustošenog Los Angelesa, tražeći hranu, gorivo i dnevna prebivališta svojih progonitelja. Noću, u svojoj dobro utvrđenoj kući u pregrađu, ubija sate mučenja alkoholom i klasičnom muzikom, ne bi li prigušio režanje i zavijanje stvoreva oko svoje opsađene kuće. Lik Roberta Nevilla je bez sumnje srž Ja sam legenda, pa i ne čudi zašto je roman tako i naslovljen.
Matheson nas vodi kroz njegove uspone i padove, a to je sigurno činio s željom – skrivenom ili ne – da njegov roman jednog dana bude prenijet i na platno. Ta želja mu se ostvarila, tri puta.
Najstariji holivudski trik sastoji se u tome da staroj priči daš novo ruho
''Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremana, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu.''
John Huston („Otvorena knjiga“)
The Last Man on Earth, 1964
Prva filmska adaptacija novele Ja sam legenda trebala je biti producirana pod otkriljem (ne)slavne Hammer Film produkcijske kuće, poznate, između ostalog, po nizu horor filmova iz pedesetih poput Curse of Frankenstein, The Mummy i Dracula sa Christopherom Leejem. Avaj, do 1958. ti planovi su propali u vodu. Hammer Film Productions će prodati prava američkom producentu Robertu L. Lippertu, koji će kasnije realizirati projekt. The Last Man on Earth (Posljednji čovjek na svijetu) snimljen je deset godina poslije objave knjige, pod palicom Sidneyja Salkowa (odnosno Ubalda Ragone zavisno od jezične verzije filma) i s Vincentom Priceom u glavnoj ulozi. Kako bi se uštedjelo na budžetu, film je sniman u Italiji, s italijanskom ekipom i italijanskim glumcima u sporednim ulogama. Shodno tome, dijalog engleske verzije je upadno presnimljen preko orginalnog italijanskog većine glumaca, à la spaghetti western.
Za uvodnu scenu vožnje kroz pusti grad je korištena kombinacija maketa, nepokretnih slika i kraćih kadrova u prolazu, a broj scena izvan Nevillove kuće je sveden na minimum. Ipak, pored očite niskobudžetne naravi produkcije, The Last Man on Earth je čudno dopadljiv film.
Od tri ponuđena naslova, on je najbliži izvornom materijalu. Matheson je radio na scenariju, ali pod pseudonimom Logan Swanson, pošto nije bio zadovoljan konačnim ishodom. Uprkos tome, sveukupna atmosfera je daleko najsličnija onoj u knjizi. Doduše, prisutne su i izvjesne promjene i redakcije. Prezime glavnog lika je promijenjeno, iz Neville u Morgan, iz nekog razloga. Razumljivija je pozadina iza odluke da se izmijeni i njegovo zanimanje. Bob Neville iz novele je radnik u elektrani, pripadnik sredine srednjeg staleža, dok su Robert Morgan i njegov kolega (te budući mučitelj) Ben Cortman uzdignuti u imućnije naučnike.
Razlog iza te odluke jeste da glavnik lik, kao naučnik, može uvjerljivije objasniti naučnu osnovu iza dešavanja u filmu. To je barem bila zamisao, pošto radnja filma glatko prelazi preko uzorka epidemije, a Morganova (odnosno, Nevilleova) imunost se obajšnjava petoparačkim ugrizom slijepog miša u mladosti.
Glavni adut Posljednjeg čovjeka na svijetu je Vincent Price, bez tračka sumnje ili grama suzdržanosti. Ironično, njegov je Robert Morgan, naspram Smithovog i Hestonovog Roberta Nevillea, najbližiji liku kojeg srećemo u romanu. Možda ne tjelesnom pojavom, ali svakako duševnom slikom.
Njegovog Boba nalazimo u zakrčenoj kući, u izgužvanoj odjeći i općem životnom rasulu. Priceov Robert Morgan se trudi biti apatičan. “Bijes je lukzus koji ne mogu priuštiti”, on govori sebi, odnosno nama – publici. To mu ne polazi za rukom baš najbolje, što nam Price prenosi malim signalima, kao što je nasilno odgurivanje kolica ili šutanje predmeta koji mu se nađu na putu.
Price je majstor malih stvari – njegovo kretanje setom izgleda kao da proizlazi iz navike, kao da je zaista proveo život u toj kući; njegove interakcije sa rekvizitima i način kako ih diže i vraća na mjesto su također veoma prirodni i spontani. Njegovi izrazi lica su živopisni, dovoljno da popratna naracija često i nije potrebna da bi nam prenio ono što misli ili osjeća.
Nažalost, Pricea prati sjena njegove karikature (na um, iz nekog razloga, pada epizoda Simpsonovih u kojoj se navodno uskrsnuli Price cereka preko telefona), tako da većina gledatelja zna za njega samo po njegovom zlikovskom glasu. Istina, preko boje njegovog glasa nije lako prijeći, isprva. Ali, zaista bi bila šteta ne uvažiti njegov talent i predanost ulozi.
Najupečatljivi dio njegove izvedbe, ali i filma, jeste produžena flashback sekvenca koja služi kao most između dvije polovice filma. Vraćamo se na vrhnuac epidemije koja će uništiti čovječanstvo. Po uzoru na pojavu španske gripe nakon Prvog svjetskog rata, bolest se širi iz Starog svijeta u Novi. Vlada gubi kontrolu nad prilikama, tijela preminulih se spaljuju, a glasine se šire da neki od umrlih ponovo ustaju. Sablasna bolest ubrzo posjećuje i kuću dr. Roberta Morgana i uzima njegovu suprugu. Po njenoj smrti, doktor je odlučuje poštedjeti vatrene jame gdje se spaljuju tijela preminulih, tako što će je pokopati u tajnosti. Nekoliko sati kasnije, doktorova supruga se vraća kući. Sekvenca se završava tu, a mi se vraćamo u sadašnjost, sa spoznajom da je doktor bio primoran još jednom staviti na počinak svoju suprugu. Završetak, s druge strane, ne ostavlja tako ugodan utisak. The Last Man on Earth i tu biva slobodniji s tumačenjem izvornog materijala, ali ishod je veoma zbrkan i ishitren, kao da je nekih pet stranica sadržaja scenarija bilo sravljeno na jednu ili dvije. Robert Morgan umire kristolikom smrću pred oltarom crkve, ali priča o Posljednjem čovjeku na svijetu se nastavlja.
The Ωmega Man, 1971
Sedam nakon Posljednjeg čovjeka na svijetu u kina dolazi njegov remake, ili kako bismo to danas nazvali, s dozom sarkazma – njegov duhovni nasljednik. Njega će izroditi produkcija s osjetno većim budžetom, ali i sa drugačijim namjerama po pitanju filmovanja izvornog materijala.
Svijet se promijenio od 1965, a još više od 1954, kada je Ja sam legenda prvi put objavljena. Čovjek je sletio na Mjesec, nekoliko puta, Ljeto ljubavi je došlo i prošlo, muzika je upropaštavala mladost, a Richard Nixon je sjedio u Bijeloj kući. S time na umu, bilo je vrijeme za još jedan smak svijeta.
The Omega Man je sasvim drugačija zvjerka od svog prethodnika, psihološkog horora, budući da je duhom i tijelom akcioni film. S izuzetkom imena glavnog lika i losanđeleske pozadine, osnova postavka je gotovo u potpunosti izmjenjena – uzrok epidemije (nenaveden u Posljednjem čovjeku na svijetu) je biološki rat koji je izmakao kontroli, Bob Neville je vojno lice i pored doktorske titule, a Ben Cortman i vampiri su redom zamijenjeni Bratom Matthiasom i članovima albino mutantske Porodice. Efektivno, koncept prijetnje društvu je moderniziran u The Omega Manu, kada na Porodicu pogledamo kao svojevrsnu reakciju bogojaznih Amerikanaca na rast kontrakulture kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. Porodica u principu figurira kao jedan od niza kultova koji su (u umovima žitelja kuća s bijelim ogradama) željeli svrgnuti postojeće društvene vrijednosti i postaviti vlastite. Brat Matthias (Anthony Zerbe) je karizmatični vođa atavističke skupine mutanata, koji kanališe sve vođe kultova od Charlesa Mansona do Jima Jonesa, a kojem se suprostavlja naslovi Omega čovjek, sveamerička verzija Bate Živojinovića (kompletovan sa Schmeisserom...), u izvedbi Charltona Hestona. Odnos protangonista i antagonista je niveliraniji u remakeu, mahom jer obojica imaju sposobnost govora, ali i veoma strogu filozofsku pozadinu iza sebe. Brat Matthias želi vratiti svijet u doba prije nego što je tehnologija postala više od alata, dok Neville, kao naučnik, još uvijek zagovara napredak, držeći da će dobri učinci tehnološkog razvoja na kraju nadvladati loše.
Ruth, žena koju Robert Neville sreće u knjizi te prvom filmskom unosu, također je modernizirana, tačnije u Afroamerikanku šarenog rječnika i vatrenog kova, Lisu (Rosalind Cash). Avaj, scenario se gubi sa njom po ulasku u treći čin, gdje biva unazađena u mješavinu dame u nevolji i onog nemilog apostola. Kraj, gdje njen lik najviše figurira, preslika je završetka The Last Man on Earth, s još jasnijim kristolikim aluzijama po pitanju smrti Roberta Nevillea.
Najdrastičniji, pak, redizajn je poprimio sâm Robert Neville. U The Omega Manu on enegetičan, hitar i bistar lik akcije i poduzetljivosti (kada ga ne mijenja kaskader). Kolebanja sa depresijom i alkoholom su otklonjena iz njegovog lika. Hestonov Neville uživa u postapokalipsi, vozajući se u kabrioletu, džogirajući i provodeći slobodno vrijeme u pomodnim gradskim bistroima.
Za razliku od Priceovog Morgana, koji obitava u skučenom prostoru zatrpane kuće, Hestonov Neville živi u apartmanu veselog neženje, s bistom Julija Cezara za cimera, te svim umjetninama koje je uspio spasiti od Matthiasa i njegovih. On nema porodice za kojom pati, pošto je bio samac, kako se da iščitati, i prije smaka svijeta.
Bez tragova psihološkog horora, The Omega Man odstupa od srži novele i ide svojim putem. Ipak, to ga ne čini nužno i lošim filmom. Naprotiv, The Omega Man je vrijedan gledanja, ako ništa radi šarenila ranih sedamdesetih i pamtljive muzike, čije su melodije i teksture krajnje slasne. Film je uglavnom dobro tempiran i najzaokruženiji od tri po pitanju fotografije, nizom zaista vizualno privlačnih scena. Za primjer će poslužiti uvodna vožnja, snimana rano ujutro, na lokaciji, dok su ulice Los Angelesa prazne. Tu su i solidni one-lineri, koji će s vremenom postati nezaostavan dio akcionog filma.
I am Legend, 2009
Richard Matheson nas je napustio 2013, prešavši i sam u legendu, ali ne i prije nego što je doživio vidjeti i treće rođenje svojeg najpoznatijeg djela na filmskom platnu. Ovaj put njegovo mladunče će dobiti sasvim pristojan budžet od 150 miliona dolara, zvijezdu dvadeset i prvog vijeka i sve blagodati računarski generisanih slika.
Ishod navedenih sastojaka započinje s ludom vožnjom po biljkama preraslim ulicama New Yorka u nabrijanom Fordu s trkačim prugama, s voljenim njemačkim ovčarom na suvozačevom mjestu, te sada ozloglašenim AR-15 između sjedišta. Will Smith tumači ulogu Roberta Nevillea, koji je zadržao doktorat i čin pukovnika iz The Omega Mana, ali i pozadinu porodičnog čovjeka iz The Last Man on Earth i matične novele. I s tim odmah dolazimo do kobne kolizije namjere i konačnog rezultata. Naime, scenario (koji je prošao kroz barem dva kruga razvojnog pakla) pokušava en passant prigrabiti dvije publike, tako što će film postaviti istovremeno kao psihološki horor te kao akcioni spektakl. Za The Omega Man se može navesti puno manjkavosti – Hestonovo povremeno žderanje kulisa, čudna logika po kojoj bolest nameće ljudima filozofska uvjerenja, kaskaderi koji ne liče na glumce koje predstavljaju...
Međutim, The Omega Man zna tačno šta želi biti, i uglavnom uspijeva u tome. I am Legend plete na dva razboja, pa niko ne bi trebao biti iznenađen čarapama kakve će proizaći iz takvog tkanja. Teško je pomiriti scenu u kojoj Smithov Neville spava u kadi dok vani tumaraju krvožedna stvorenja, sa scenom u kojoj taj isti lik raznese pola gradskog bloka vatrenom stihijom.
Will Smithov Robert Neville je naučnik, vojničina, ožalošćeni suprug i otac, te obični čovjek, između svega ostalog. S drugačijim materijalom, Smith bi možda mogao izvući zaokruženog lika iz svih tih epiteta, ali u I am Legend to mu ne ide za rukom. Dalje, Will Smith je jednostavno glumac kojem je potreban partner u sceni, neko s kim će razmijenjivati dijalog, s kime će emotirati i graditi scenu. Prateći taj trag, I am Legend je također regresirao i po pitanju antagonista. Smithov Neville nema ni Brata Matthiasa, ni Bena Cortmana na koga može prenijeti svoje frustracije i tako doći u sukob. Umjesto toga, I am Legend nam nudi alpha mužijaka takozvanih Darkseekera, čiju je kćer ili partnericu Neville oteo radi naučnih pokusa s ciljem pronalaska lijeka za njihovo stanje. Darkseekeri mijenjaju vampire i mutante iz prethodnih adaptacija Mathesonovog romana. Pored nadahnutog imena (sarkazam je prelijepa stvar) oni nam nude impresivne parkur izvedbe i malo bilo čega drugog. U pitanju su banalo generični zomboidi, više dosadni nego strašni; bliski kadrovi ovih stvoreva dok reže idu na živce, a film uporno insistira na njima.
Ruth u ovom naslovu je zamijenjena Annom (Alice Braga), a njoj se pridružuje i dječak po imenu Eathan (Charlie Tahan). Anna spašava Nevillea iz situacije u koju se sam zapetljao, pokušavajući osvetiti smrt svog psa, za koju je jednako, ili više kriv od Darkseekera.
Smithovom Nevilleu bijes očito nije luksuz. Pokušaj stvaranja sukoba likova dolazi u vidu rasprave Anne i Nevillea oko Boga i njegovih namjera, čiji je vrhunac Nevilleovo nabrajanje brojki i razmjera. Lik Charlieja Tahana nema teksta, ili u svakom slučaju ga ima veoma malo, a njegova interkacija sa Nevillom je nepostojeća. Smithov Neville nema prilike za razvijanje lika čak ni sa dvoje ljudskih bića. I am Legend se završava po istom šablonu kao i prethodna dva filma – smrću Roberta Nevillea. Kao i u prethodna dva filma, prije svoje smrti, on uspijeva pronaći lijek za bolest koja je uništila svijet i povjeriti ga preživjelima. Završni prizori nas vode u idilično mjestašce gdje su se preživjeli okupili i gdje se još vijore američke zastave, dok nas Anna časti sklepanim obješnjenjem kako je i zašto je Robert Neville prešao u legendu.
Ex legendis – zaključak
Svaki od tri navedena filma je amblematičan za razdoblje u kojem je snimljen, pa je lako pratiti razvijanje i napredovanje trendova u širem kontekstu medija pokretnih slika i zvuka. Crno-bijeli naučnofantastični psihološki horor, The Last Man on Earth, najvjerniji je izvornom materijalu, ali ipak je najopskurniji naslov od tri priložena. Uzgred, The Last Man on Earth je prešao u javnu domenu, tako da ga je moguće preuzeti i gledati sasvim legalno i besplatno. Remake je po naravi druga zvijer. The Omega Man je primjer dobronamjerne apokrife, budući da se udaljio od autentičnosti izvornika kako bi istražio vlastite, nove vidove priče. Premda Hestonov Neville ne dijeli puno sličnosti sa Bobom iz knjige, drugi sporedni likovi su dobili više prostora za razvijanje. Nevilleova saputnica je nazanimljivija od tri ženske sporedne meta-uloge, kao što je i Matthias najzanimljiviji od tri – ili zapravo, dva i pol – antagonista. Vrline I am Legend s Willom Smithom su malobrojne, ali avaj baš on je najpoznatiji većem broju gledatelja i pohoditelja kino dvorana. S jedne strane, nije dramatičan i turoban kao The Last Man on Earth, ali s druge nije ni zabavan i šaren za oko kao The Omega Man. Pored toga je veoma neuvjerljiv, kako zbog prekomjernog korištenja CGI-a, tako i zbog ispod prosječnog scenarija. Svađa za doručkom, naprimjer, stvara više smijeha među gledateljima nego sukoba među likovima. Sa svim na umu, preporuke idu ka The Last Man on Earth i The Omega Man, s već postavljenim preduslovima.
