Piše: Sead Vegara

“Ono što je važno za filmske entuzijaste je da vole filmove. Imaju intenzivnu ljubav prema filmu. Posvećuju dosta vremena, novca i veći dio svog života filmu, ali nemaju toliko toga da pokažu osim svojih kolekcija postera ili videokaseta. Ali, ono što imaju je svoje mišljenje. I to visoko razvijeno mišljenje. A ono što vrlo često nalazite u Hollywoodu je da u toj zajednici niko ne vjeruje svom mišljenju. Ljudi žele da im drugi kažu šta je dobro, šta treba da im se sviđa, šta ne treba da im se sviđa. I onda dolazim ja, koji sam filmski entuzijasta. Moje mišljenje meni znači sve. Možete svi da se ne slažete sa mnom, baš me briga! Znam da sam ja u pravu i što se mene tiče spremam sam da sa svima uđem u raspravu.” Q.T.

Nakon što je Quentin Tarantino snimio svoj treći film, Jackie Brown (1997), kao celuloidnu adaptaciju djela „Rum Punch“ američkog spisatelja Elmorea Leonarda mišljenja su bila podijeljena, kako kritičara, tako i publike. Neki su smatrali kako je to djelo koje pokazuje koliko je sam Tarantino sazrio i kako je stiglo i prije nego što je trebalo po izvjesnom toku dešavanja stvari u (prirodi i) filmskom svijetu, dok su drugi opet bili dosta rezervisani i govorili kako je Quentin trebao ostati vjeran samom sebi i raditi originalne priče. Jer, iako samo sa dva filma na kontu (Reservoir Dogs i Pulp Fiction) imao je izgrađenu autorsku crtu.

Pauza od šest godina

U svakom slučaju Q.T. je nakon premijere svjetskoj javnosti izjavio: „I'll do Terrence Malick!“ („Uradiću isto što i Terrence Malick!“). Time je Quentin mislio da izvede istu svar kao i jedan od najvećih pjesnika među rediteljima – Terrence Malick, koji je nakon svog trećeg filma Days of Heaven (1978) napravio pauzu od 20 godina i 1998. snimio Thin Red Line, poetsko – očaravajuću odu o besmislu rata (iste godine je trijumfovao Spielbergov Saving Private Ryan, također djelo o surovosti Drugog svjetskog rata, samo sa fikcionalnom izgrađenom pričom o američkoj hrabrosti i žrtvovanju za druge).

Tarantino ipak nije htio čekati da prođe 20 godina od ponovnog sjedanja iza kamere, već je napravivši pauzu od šest godina (o)smislio priču o osveti u kojoj je (is)kombinovao sve silne stilove, nadrealne priče iz gangsterskog podzemlja, hentai mangu (gotovo pa savršeno konstruisani animirni segmenet u sklopu igrane forme), omaž samurajskim filmovima, hongkongški kung fu, elemente horora, spaghetti western, istočnjačku filozofiji, priču o porodici, svojevrsnu romantičnu priču, sve umotano u pop kulturu i klasičnu literaturu.

Danteova „Božanstvena komedija“

Spomenuvši klasičnu literaturu, mnogi su špekulisali o tome da između Tarantinovog filma i „Božanstvene komedije“ Dantea Alighierija postoji snažna veza. Iako formalno Kill Bill predstavlja jedan veliki film, iz određenih razloga (finansijskih ili umjetničkih) podijeljen je na dva dijela, Vol.1 i Vol.2, a zahvaljujući bespućima interneta moguće je naći ono što u modernom filmskom svijetu predstavlja Director's Cut (rediteljeva verzija) Kill Bill: The Whole Bloody Affaire (Ubiti Billa: Cijela krvava afera). Samo, ono što trebate znati o svakom Tarantinovom filmu jeste da je to što gledate upravo i jedan jedini mogući rez: Quentinov film od početka do kraja onako kako ga je on zamislio! Cijela krvava afera rez je koji Q.T. ima na umu kada misli na filmske entuzijaste koji bi u kinu sjedili puna četiri sata i gledali (njegov) film.

Uistinu, četiri sata Tarantinovg filma Kill Bill nikada nisu nigdje prikazana u kinu, vjerovatno samo u njegovom privatnom aranžmanu, ali naspram (usporedbe samo radi) osam i pol satnog Satanskog tanga Béle Tarra, Quentinov Ubiti Billa: Cijela krvava afera se čini i izgleda poput (veoma zanimljive) pričice za laku noć. Ali, opet, nećemo mješati kruške i jabuke. The Whole Bloody Affair je, znači, film u jednom komadu u kojem bi njegov prvi dio (Japan) predstavljao krugove pakla koje Beatrix (Uma Thurman), poput Dantea u „Božanstvenoj komediji“ u potrazi za Beatrice, prolazi na putu ka osveti i potrazi za Billom (David Carradine). Iz te perspektive, njegov drugi dio je struktuiran kroz dvije cjeline: Čistilište kao El Paso i Raj kao Meksiko.

Tarantinov filmski univerzum

Sve u svemu, Kill Bill je definitivno mnogo više od osvetničkog filma. Lik glavne protagonistkinje osmislili su Uma i Quentin, vjerovatno ješ od prvog susreta na setu rediteljevog drugog filma Pulp Fiction u kojem je Umina Mia Wallace pričala o pilotu TV serije u kojoj je glumila opasnu i ubojitu članicu tima asasina, a za koju u Tarantinovom „filmskom univerzumu“ odgovara opis pozadinske priče Kill Billa. Mnogo prije će nas moderni Hollywood početi zatrpavati onim što Scorsese naziva „vožnjama u lunaparkovima“, pri čemu mag srebrnog platna misli na superherojske filmove, Marvelovog i(li) DC-jevog stripovsko-kinematografskog univerzuma, Quentin Tarantino je još sa svojim prvim scenarističkim, a potom i rediteljskim izražajem počeo graditi svoj sopstveni univerzum žanrovski preporođene tematike u kojem vlada alternativna historija.

Ta teorija se počela raščlanjivati od njegovog ostvarenja Inglorious Basterds (2009) u kojem grupa židovskih komandosa ubije Adolfa Hitlera u kinu, čime Drugi svjetski rat završava 1944. a ne 1945. Dalje se mogu uporediti detalji iz svih njegovih ranijih/kasnijih filmova, kako onih što je napisao i onih što je režirao. Primjeri toga su poveznice između lika Bear Jewa (Eli Roth) iz Inglorious Basterdsa koji je otac filmskog producenta Leeja Donovitza (Saul Rubinek) iz filma True Romance (koji slovi za Tarantinov prvi napisani scenarij i jedno od najboljih ostvarenja Tonyja Scotta); Vincent Vega (John Travolta) iz Pulp Fictiona je brat Vica Vege (Michael Madsen) iz Reservoir Dogsa, a Mr. White (Harvey Keitel) iz istog filma je radio sa Alabamom (Patricia Arquette) iz True Romancea; u Oslobođenom Djangu postoji poveznica sa Pulp Fictionom, u sceni u kojoj Django (Jamie Foxx) treba da upuca odmetnika koji se, kako stoji na potjernici, zove „Ludi“ Craig Coons, po svoj prilici je predak poručnika Coonsa (Christopher Walken) iz Pulpa; u The Hateful Eight također jedan od likova koji igra Tim Roth dijeli prezime sa likom Michaela Fassbendera, poručnikom Hicoxom iz Nemilosrdnih gadova; te kao šlag na tortu, prepoznavanje prezimena sa nadgrobne ploče – Schultz, ispod kojoj je Uminoj Beatrix priređen „Teksaški sprovod“ (zakopana živa), kao prezimena lika Dr. Kinga Schultza (u Oscarom nagrađenoj izvedbi Christopha Waltza) iz film Django Unchained.

Testirati granice talenta

Mnogi kritičari su Kill Bill okarakterisali kao puki omaž svjetskoj kinematografiji, ali bi bilo fer reći da je Tarantino odao počast svim autorima koji su inspirisali njegov rad i njegovu viziju filmske umjetnosti. Sam Tarantino je sa svojim četvrtim filmom odlučio testirati granice svog talenta, pri tome ne misleći na filmsku naraciju kroz scenarij, dijaloge i replike, koji su još od Reservoir Dogs postali njegov trademark, već „zanatski“ aspekt filma u kojem će (i više nego) uspješno riješiti mizanscen, kadriranje, te koreografije borbi. Podijelivši film na dva dijela Vol.1 i Vol.2 i(li) posmatrajući sve kao jedan film u trajanju od četiri sata Tarantino se u prvom oslonio na baštinu japanskih samurajskih i hongkongških kung fu filmova, dok je u drugom odao počast majstorima spaghetti westerna, dvojici Serigia – Leoneu i Corbucciju.

Kamera Roberta Richardsona, Quentinovog „kućnog snimatelja“ prati tu podjelu omaža, te je prvo kinetički razigrana, onda u drugom, prema eksplicitnim zahtjevima reditelja, fokusirana na detalje, leoneovske krupne kadrove i totale očiju. A sve to per-fek-tno usklađeno hipnotičkim montažerskim skokovima Sally Menke, između totala i krupnih kadrova „ogledala duše“ i ruku u kojima se nalazi katana, praćenih muzikom velikog Ennia Morriconea (The Good, The Bad and The Ugly), ali i po prvi put za neki Tarantinov film komponovanoj originalnoj muzici (RZA i Robert Rodriguez).

U biti, Quentinov Kill Bill: The Whole Bloody Affair predstavlja amalgam žanrova, te je film u čijem se samom izrazu prepoznaju tri elementa svakog kvalitetnog filmskog ostvarenja: autorski scenarij dobre priče i zapleta, zanatske režije i uvjerljive glume.