Piše: Nino Romić
U historiji visokobudžetnih ljetnih blockbustera, druga decenija dvadesetog vijeka će biti upisana crveno-zlatnim slovima kao decenija Marvela. Pod Disneyjem, Marvel je dugo postavljao i rušio standarde te punio dvorane multiplexa širom slobodnog svijeta. Slavni MCU baca dugu sjenu u američkoj filmskoj industriji, koju je pred svršetak svoje treće i najizdašnije faze zatresao sa dva naslova, u kratkoj 1-2 kombinaciji sa Infinity War te Endgame, od kojih je potonji postao najunosniji film u historiji bez uračunavanja inflacije, što je naslov koji će dugo držati.
Konkurencija nije bila slijepa na brojke, kako one u kino-dvorana, kako one u kvartalnim izvještajima o zaradi Disney-Marvel mašine za prodaju ulaznica i grijanje sjedišta. Warner Bros. i DC su se svojski trudili sa Zackom Snyderom i drugim filmskim autorima na stvaranju vlastitog filmskog univerzuma. No, pored tog očitog primjera, treba baciti i oko na jednog manje upadnog pretendenta.
Naime, Universal Pictures (inače najstariji američki studio) je nekoliko godina u nizu pokušavao, u duhu dobrog doktora Frankensteina, strujom oživjeti svoje intelektualno vlasništvo u obliku nemaštovito imenovanog “Mračnog univerzuma” (eng. The Dark Universe), koji bi trebao okupiti sva slavna filmska čudovišta u portfoliju studija. Službeno, prvi film u tom univerzumu je trebao The Mummy (2017) sa Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, a za njim su trebali slijediti reboot Wolfman, te Frankenstein naslov i neimenovani naslov o drugom Universalovom doktoru, u kojem je glavnu ulogu dr. Jekyla i njegovog alter ega trebao imati Russel Crowe. Međutim, prvi neslužbeni pokušaj oživljavanja klasičnih Universalovih čudovišta u skorijem vremenu bio je Van Helsing iz 2004. s Hughom Jackmanom u naslovnoj ulozi. U ovom naslovu možemo pratiti genezu Universalove želje da na platna vrati Draculu, doktora Frankensteina i njegovo Čudovište te da ustanovi novu, mlađu inačicu profesora Van Helsinga. Godina 2004. je daleko u prošlosti po pitanju zajedničkog univerzuma po šablonu Marvelovog MCU-a, ali bilo bi lako vidjeti Van Helsinga kao odskočnu dasku za nešto slično – da je dotični naslov bio uspješan. No, o tome nešto više malo kasnije.
Uvodna scena, snimana u visokokontrasnom crno-bijelom kao omaž Universalovim klasicima, bez sumnje je vrhunac cijelog filma. Izgled plamena i sjena te iskri aparature Frankensteinovog čudovišta u crno-bijelome je zaista slastan, do te mjere da zaneseni gledatelj može samo uzdahnuti s razočarenjem pošto se boje pojave, a film se pretvori u agresivan akcijski spektakl. Lik Van Helsinga, u materiji scenarista i režisera Stephena Sommersa, zaboravio je na svoje akademske korijene, pa ga susrećemo usred vratolomija u potrazi za odbjeglim dr. Jeckylom, umjesto u prebiranju po fusnotama nekog Volterovog sveska ili obaranju studenata koji su se podali apsintu i poemama Samuela Colridgea. Ubrzo po obračunu, saznajemo da je glavni lik član tajnog reda čiji je zadatak gonjenje čudovišta te spašavanje ljudskog roda, čime su konkurencija samoj Ligi nevjerovatne gospode. Srećom po nas, računarski stvorene slike u šestnaest godina od snimanja ostarile su nešto bolje od primjene ove tehnike u maločas navedenom ostvarenju s pokojnim Seanom Conneryjem.
Doduše, ta pohvala važi samo dok su računarski stvoreni likovi prikriveni koprenom mraka i sjene. Kada god su na snažnom svjetlu, teksture dobiju i do dvadeset godina starosti. Po savjetovanju sa svojim nadređenima, lik Hugha Jackmana polazi u dio svijeta koji užasava publiku anglosaksonske provenijencije svojim stranim običajima i nerazgovijetnim dijalektima, ne bi li tamo pronašao zadnje izdanke porodice čije su duše povjerene vječnom boravku u čistilištu ukoliko Dracula (Richard Roxburgh) i njegovi podanici ne budu uništeni. Njemu u pratnju polazi i Carl (David Wenham), klasični šeprtljivi pomagač i povremeni savjetnik. U Transilvaniji dvojac susreće Annu Valerius (Kate Beckinsale), čija se izvedba uglavnom svodi na izbor odjeće po uzoru na sljedbenice gothic metal bendova i spretno veranje po različitim teško dostupnim površinama.
S članicom ugrožene porodice uza sebe, Van Helsing se upušta u borbu sa Draculinim mladenkama. Tačnije, njih tri, u vratolomnom set-piece nizu. Ne zadržavajući se predugo na konceptu poligamijskog braka između vampira, uskoro saznajemo da je Draculi potrebno znanje i djelo Victora Frankensteina kako bi oživio svoj pomladak, a to može dobiti samo u vidu Frankensteinovog čudovišta.
Time se zadaća nesuđenog profesora, amnezičara i Lijeve ruke Boga, Van Helsinga udvostručava. On mora spasiti duše desetak naraštaja jedne porodice, život Anne Valerius, svoje romantične partnerice, te zaustaviti Draculu i podariti slobodu i život Frankensteinovom Čudovištu (protivno željama svojih nadređenih). Sve četiri zadaće su lijepo isprepletene pri vrhuncu filma, u Draculinom zamku, u kojem Van Helsing uspijeva ispuniti tri od četiri zadaće. To je očekivano, pošto većina dobrih raspleta zahtijeva da junak podbaci na jedan ili drugi način. Po prvom gledanju, dalo bi se očekivati da će Čudovište izvući deblji kraj, žrtvujući se nekako za Van Helsinga i Valerius, koji će odjahati zajedno u sumračni Zapad u zadnjoj sceni. Mala pohvala scenariju ide zbog činjenice da izbjegava barem taj kliše. Avaj, toj pohvali slijedi i ozbiljan promašaj. Oproštajna scena sadrži lapsus u vidu pogrebnog obreda jednom od likova, koji biva umanjen za učinak svega desetak sekundi kasnije sa klišejnim prizorom i sasvim bukvalnim smiješkom sa nebeskog svoda.
Režiseru Stephenu Sommersu, koji je režirao i The Mummy iz 1997. s Brendanom Fraserom, kao i njegov manje uspješan nastavak iz 2001. Van Helsing je svakako manje kvalitetno ostvarenja od prvog filma, kojeg krasi izvjesna energičnost glavnog lika i dašak pustolovnosti. Jackmanov lik je usporedno daleko drveniji i manje zanimljiv i redovito biva zasjenjen od strane Roxburghovog Dracule i Frankensteinovog čudovišta u izvedbi Shulera Hensleyja. Film će ostvariti zaradu od 300 miliona dolara, na budžet oko više od 200 miliona (160 za produkciju, te još najmanje pola toga za marketing), što nije stvorilo želju u rukovodstvu Universala da nastavi razvijati franšizu sa ovim naslovom u središtu. Umjesto toga, Universal će se okrenuti nizu pojedinačnih filmova sa svojim likovima, s nadom će jedan od njih poslužiti kao ekvivalent Marvelvom Iron Manu te zakotrljati metaforičnu loptu. To je bio plan iza The Mummy Alexa Kurtzmana iz 2017, a kada je i taj pokušaj propao, Universal je započeo svojevrsni reboot pokušaj, što će na kraju dovesti do The Invisible Man u režiji Leighja Whannella sa početka 2020, koji je bio itkekako uspješan, vrativši mnogostruko svoj vrlo skomni budžet od desetak miliona dolara. Isti uspjeh će dovesti do najava pojedinačnih filmova, koji bi trebali slijediti Whannellov dezen naslova sa skromnim budžetom.
Do danas, najavljeni su projekti sa Draculom, Frankensteinom i njegovim čudovištem, pa i profesorom Van Helsingom. No, njih ćemo ipak čekati neko vrijeme, uprkos pretpostavci da će riječ biti o jednostavnijim naslovima od Kurtzmanovog The Mummy po pitanju produkcije. No, nije sve tako crno – ako baš tragate za naslovm s Universalovim čudovištima, tu je još Sommersov Van Helsing te subverzivna mračna komedija The Monster Squad.
