Piše: Sead Vegara
Šta danas znači dobar provod u kinu? Za današnju kino-publiku to podrazumijeva šarenilo Marvelovih superjunaka, ili mračnjaštvo DC-jevih (super)junaka, (ne)inspirativne i CGI-jem pretrpane akcione trilere... dok za mirnu i staloženu dramu sa elementima komedije jednostavno nema prostora na kino-repertoaru, niti u srcima (istinskih) ljubitelja sedme umjetnosti. Takav je slučaj sa biografskim filmom Judy o Judy Garland, koji se na repertoaru zadražao tek toliko da se može reći da nije mašio naša kina, a vjerovatno (mada bih volio da griješim) ista sudbina će snaći i najnovije ostvarenje Richarda Linklatera Where'd You Go, Bernadette.
Kamo si otišla, Bernadette; režija: Richard Linklater; uloge: Cate Blanchett, Billy Crudup, Kristen Wiig, Emma Nelson; 2019.
IMDb rejting: 6.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 48%
Komična drama koja vas na prvu možda i neće privući (u početku ćete se pitati gdje sve to vodi), ali nakon pola sata, koliko filmu treba da vas „zgrabi“ i ne pušta, shvatit ćete da se isplatilo. Obično, Linklater daje prostora za razvoj i progresiju likovima, najočitiji primjer u filmskom i svakom drugom slučaju jeste njegov magnum opus, Boyhood (2014) sniman 12 godina, dok se u Where'd You Go, Bernadette likovi na izvjestan način „otpetljavaju“ i „razgrađuju“ tokom filma, samo da bi se opet zapetljali i izgradili.
Cate Blanchett igra naslovnu junakinju Bernadette, nekad slavnu arhitekticu, sada samo majku i suprugu, gotovo asocijalnu ženu, koja je ipak najbolja prijateljica svojoj kćerci Bee (Emma Nelson), te joj je potpora u svakom pogledu. Bernadette sa neizmjernom željom za što manjim kontaktom sa okolinom, nakon što Bee izrazi želju za putovanjem na Antartik, pokušava isplanirati obavezu zbog koje neće moći ići na put, dok suprug Elgie (Billy Crudup) poduzima sve što je u njegovoj moći da pomogne svojoj supruzi, kojoj sudeći prema ponašanju proteklih sedmica (i mjeseci) zaista treba pomoć. A razlog za svojevrsnu „intervenciju“, nije jedan i zaseban, već mnogo njih više u kombinaciji.
Linklater koristeći paralelnu montažu, preplićući scene sa Bernadette, njenim prijateljem arhitektom (Laurence Fishburne) i između Elgieja i psihijatrice (Judy Grier), na polovini filma, daje dosta objašnjenja koja popunjavaju „rupe“ u motivaciji likova i složenosti njihovih odnosa. To, tako, tada čini da se još više involvirate u film, te se prepuštate magiji pokretnih slika u režiji čovjeka koji zna i umije oblikovati ljudsku emociju na filmu tako da zavolite likove sa svim njihovim sitnim mušicama i malim grijehovima. Možda bi se moglo i reći da ima stvari koje baš i nisu u balansu, filmskom i pripovjedačkom, ali, ako se „zažmiri na jedno oko“ naći ćete se sat i 50 minuta prijatno provedenih u kino-sali gdje ćete po završetku imati onaj fini mali smješak na licu. Spoznaju da ste na samo u kinu svojstven način proveli ugodne trenutke.
Opet, vraćajajući se na početak recenzije i pitanje: „Šta danas znači dobar provod u kinu?“, sigurno ćete se naći pozvani da u kino idete samo na ono što je vrijedno velikog platna, što su u biti filmovi nastali kao celuloidne adapacije stripova (Marvel & DC), naučnofantastične i fantasy ekstravagance sa silnim šarenilom CGI-ja. Ekranizacije bestselera, kakva je upravo Linklaterova Where'd You Go, Bernadette komična je drama vrijedna pažnje i nešto zbog čega znate da volite filmove.
