„Uzimate li nešto za depresiju?“, pita doktor u jedom momentu u filmu Judy Garland (Renée Zellweger), već izmučenu i na izmaku snaga, na što mu ona šaljivo odogovara: „Četiri muža.“ A na kakvim je samo tabletama bila, još od ranog djetinjstva, pod paskom Louisa B. Mayera (Richard Cordery), šefa filmskog studija MGM, koji ju je „brendirao“ i načinio onim što će na kraju i postati: prava pravcata holivudska zvijezda, ali i dobra američka djevojka iz komšiluka. U par flešbekova vidimo upravo malu i mladu Judy (Darci Shaw), kako pokušava, i ne uspijeva, biti „normalno“ dijete, curica koja jede hamburgere sa pomfritom, tortu (za rođendan koji je tek za dva mjeseca!), već je kljukaju raznim vitaminskim (i drugim) tabletama, dok iz sjene vreba Mayer spreman da joj “očita bukvicu“ dajući joj “prijateljski savjet“ da nikad više ne prekida snimanje njegovog filma! Baš u tim davnim danima kraja tridesetih godina 20. stoljeća, kada je sniman Čarobnjak iz Oza (1939) Judy na setu doživljava nesnosne stvari, Mayerove prijetnje “upakovane u šareni celofan“, koje će je obilježiti za sva vremena.

Režija: Rupert Goold; uloge: Renée Zellweger, Jessie Buckley, Darci Shaw, Rufus Sewell, Finn Wittrock; 2019.

IMDb rejting: 6.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 82%

Priča biografskog filma o Judy Garland, naslovljena jednostavno Judy, započinje njenim odnosom prema vlastitoj djeci koju „vuče“ sa sobom od nastupa do nastupa, zarađujući sve manje i manje. Brižni otac (Rufus Sewell) ipak će stati na kraj tome, iako i sama Judy to nikako ne želi, ali čini upravo onako kako su i sa njom postupali. Zraka sunca na tmurni i kišni dan Garlandove biće poziv u London na turneju „The Talk of the Town“ gdje će nastupati za britansku publiku, pokušavajući pronaći davno izgubljeno samopoštovanje i namaći novac kako bi osigurala bolji život za svoju djecu koja su ostala u Americi sa ocem.

Judy zapravo predstavlja celuloidnu adaptaciju pozorišnog komada „End of the Rainbow“ Petera Quiltera, koji je za potrebe filma u scenarij adaptirao Tom Edge, a režirao Rupert Goold (True Story, 2015). Biopic pripovijeda priču prema pozorišnom komadu koji govori o zadnjim danima Judy Garland koja sa 47 godina, ali na izmaku snaga, glasa koji je izdaje, nesanicom i problemima sa alkoholom i tabletama, 1968. drži rasprodane koncerte u Londonu.

Kako film Judy nameće ideju o povratku na staze stare slave same Judy Garland, tako je i u slučaju sa glavnom glumicom Renée Zellweger, koja je dugo izbivala sa filma, te joj je ovaj film svojevrsni comeback. Ono što je veoma zanimljivo i fascinantno jeste činjenica da je Zellweger u biti sama pjevala pjesme, znajući da ako želi da zvuči imalo poput Judy (kao i svaka iole dobra i kvalitetna pjevačica i zabavljačica) treba žrtvovati mnogo svoje intimne lirike da bi postala dobra performerka. Što i radi, na impresivan način, te dokazujući da je nevjerovatno posvećena ulozi. Ne samo da cijeli film leži na njenim plećima, već jednostavno nema kadra u filmu (osim u flešbekovima) u kojem nije Zellweger. A da se strašno saživjela sa ulogom, na jedan način i praveći od Judy mučenicu, Renée Zellweger dokazuje da nije samo glumica koja glumi glumicu/zabavljačicu već da je na izvjestan način uskrsnula Garlandovu.

Scenarij Toma Edgea u određenim momentima veoma je šarmantan i nadasve razigran, dok reditelj Rupert Goold, u svom drugom režiranom igranom filmu, dokazuje da zna „uhvatiti“ emociju na filmsku traku, ili digitalne piksele, ako nije u pitanju celuloid već digitala. Vješto vodi priču, ispreplićući flešbekove sa (filmskim) prezentom, a od glumaca dobiva najbolje performanse.

Emotivan i tužan, lijep i uredan, savršen i besprijekoran Judy je film u kojem se uživa u mraku kino-dvorane do samoga kraja, kada krene Judy otpjevati možda i jednu od najpoznatijih pjesama ikad napisanih i otpjevanih: „Somewhere Over the Rainbow“. Zellweger sa stopostotnom sigurnošću sleduje nominacija za Oscara, tamo negdje na kraju duge i povratka u holivudsku glumačku A ligu.