Piše: Mirza Skenderagić
„U životu nema priča“ – napisao je Jacques Rancière u svojoj knjizi „Filmska fabula“. Već od svog prvog kratkog igranog filma – „Čahura“, Nuri Bilge Ceylan je pokušavao „uhvatiti“ život u njegovom istinskom obliku, bez improvizovanih zapleta i naglih raspleta. Iako se ne može gotovo ništa zamjeriti niti njegovim prethodnim filmovima, Ceylan je ovaj put u tome i uspio i stvorio svoj savršen film. Riječ je o ostvarenju „Zimski san“ koje je osvojilo Zlatnu palmu na 67. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, a koje je prikazano na 20. Sarajevo Film Festivalu, u programu „U fokusu“. Predsjednica žirija u Cannesu, rediteljica Jane Campion rekla je kako ju je dužina „Zimskoga sna“ od tri sata i 16 minuta obeshrabrila, ali kako se na kraju pozitivno iznenadila, rekavši da „film ima tako predivan ritam da bi izdržala i koji sat duže“.
Zimski san; reditelj: Nuri Bilge Ceylan; Haluk Bilginer, Melisa Sözen, Demet Akbag; 2014.
Smješten u anadolsku planinsku regiju Kapadokiju, poznatu po naseljima uklesanim u stijeni, „Zimski san“ obuzima gledatelja, jednako nježno i neprimjetno kao što to svojim stanovnicima čini ovo klaustrofobično mjesto, dok oni tonu u svoj zimski san. Glavni stanovnik ovog otuđenog mjesta jeste bogataš i nekadašnji glumac Aydin, koji zajedno sa svojom mladom ženom Nihal i sestrom Neclom vodi hotel, koji su naslijedili od moćnog oca. Te zime, hotel postaje njihovo utočište od kojeg se ne može pobjeći, a jedan mali incident u selu će unijeti nemir u zajednicu, koji će se postepeno prenositi u snijegom zametene kuće i hladne odvojene sobe troje likova. Oni će započeti međusobno psihološko iscrpljivanje, preispitujući svoje moralne, religijske i životne dileme.
Iako njegov naslov ukazuje na formu bajke – kao i neka prethodna Ceylanova ostvarenja, „Zimski san“ predstavlja film koji najviše podsjeća na Čehova i njegove nesretne i otuđene likove koji fantaziraju o Moskvi (Istanbulu) i koji proklinju svoje upropaštene živote. Zbog ovoga, Ceylan ovaj put koristi nešto drugačija izražajna sredstva nego u svojim prethodnim filmovima – naglašeno teatarsku režiju u interijeru, sukobljeni dijalog čije su scene čehovljevski raspisane i duge i koje samo odgađaju konačni sukob likova. Bajkoviti kadrovi ljepote prirode, koji su, u najvišoj mjeri, karakterisali „Bilo jednom u Anadoliji“, Ceylanovovo prethodno ostvarenje, sada su svedeni na minimum i služe samo kao „pauze“ za odmor od teških riječi. Također, „Zimski san“ je i otvoreno postmodernistički film. Naime, osim posvete Čehovu, Ceylan i njegova supruga Ebru, s kojom je pisao scenarij, u dijaloškim dijelovima filma citiraju Williama Shakespearea, a prepoznaje se i uticaj Dostojevskog, Tolstoja, te Ingmara Bergmana i njegovih „Prizora iz bračnog života“.
Film je ovo koji otvoreno kritikuje televiziju i popularnost turskih „sapunica“, a one istovremeno predstavljaju dio njega, koji s aljkavim i neobrazovanim vjernicima upoređuje slobodnoumne umjetnike koji nikada nisu otišli na groblje, koji raspravlja o zlu, moralu i ljubavi, često ih izjednačavajući i mijenjajući im strane, u čijoj se izgovorenoj riječi svako može prepoznati i preispitati sebe i svoje postupke. Najzad, film je ovo o životu i svemu onome što ga čini takvim kakav on zaista i jeste.
