Piše: Sead Vegara
Malo filmova mimo holivudske produkcije završi na domaćem kino-repertoaru. Ono što se pretežno može pogledati u kinima jesu upravo holivudski blockbusteri toliko predvidljivi da ponekad jednostavno osjetite kako vas od njih bole oči, ali još nešto u blizini srca. Sjećam se kako je, dok smo gledali jedan takav film, jedan moj prijatelj komentirao: “Sva sreća pa je američki film. Znam kako će završiti”. Istina, nisu svi holivudski takvi, ali ogromna većina onog što dospije na repertoar jeste. Tu i tamo, programeri kino-repertoara proberu i poneki evropski hit, onaj u koji imaju vjeru da će priskrbiti makar pristojan broj gledatelja. Takav slučaj je upravo sa francuskim filmom Ôtez-moi d’un doute (Za svaki slučaj), simpatičnom dramicom kakvu samo Francuzi mogu smisliti. Iako je istina da je sve što gledamo u ovom filmu već viđeno u varijacijama na temu, ipak tvrdim da je ovakav film pravo osvježenje na velikom platnu.
Ôtez-moi d'un doute Za svaki slučaj; režija: Carine Tardieu; uloge: François Damiens, Alice de Lencquesaing, Cécile De France, Guy Marchand; 2017.
IMDb rejting: 6.6/10
Četrdeset-i-nešto-godišnjak Erwan (François Damiens) i njegova 23-godišnja kćerka Juliette (Alice de Lencquesaing), koja je trudna, dolaze na pregled u bolnicu da bi provjerili da li je određeni štetni gen sa očeve strane nasljedan u porodici. Gen ne postoji, jer Erwanov otac uopšte nije njegov biološki otac. Naravno, Erwan je zatečen, Juliette također, i povrh svega, ni ona ne zna ko je otac njenog djeteta. Ili se samo pravi da ne zna?! Nakon toga pratimo Erwana u nastojanjima da odgonetne istinu o svom porijeklu, ali isto tako i brizi o kćerkinoj situaciji. Toliko ćete saznati o radnji iz ove, istina, kratke recenzije, jer ako bismo otkrili ostale pojedinosti i likove u filmu bilo bi previše spoliranja, te bismo vam uskratili mogućnost da sami uživate u ljepoti otkrivanja detalja i radnje filma.
Ono što je bitno spomenuti kada govorimo o filmu Za svaki slučaj, jeste to da ga krase iznimno suptilna režija (Carine Tardieu) i uvjerljive glumačke performanse svakog od aktera ponaosob. Scenarij (Michel Leclerc, Raphaële Moussafir i Carien Tardieu) je lijepo napisan i mada vam se učini da gledate poznatu priču u određenim segmentima, barem kada je u pitanju zaplet, neće vam predstavljati problem da odgledate ovo djelce koje bi se po svoj prilici u holivudskom tretmanu preinačilo u šašavu komediju, dok ovako u rukama francuske rediteljice Carine Tardieu odaje izraz feel good movie varijante ili, ako ćete po naški, filma za dobro raspoloženje.
